ISTORIJA SREDNJEG VEKA
Reforme Dioklecijana i Konstantina
Prvi zadatak bio je da se oslabe namesnici provincija. Iskustvo je pokazalo da jaki namesnici sanjaju o samostalnosti. Carstvo je podeljeno na četiri dela, sa dva avgusta i dva cezara na čelu, koji su imali svoje pomoćnike – prefekte. Svaki cezar je trebalo da zameni avgusta na prestolu posle njegove smrti. Kasnije, pod Konstantinom vlast je ponovo prešla u ruke jednog cara, pri čemu su četiri dela na koje je Carstvo bilo podeljeno dobila naziv prefekture. Prefekture su se delile na 12, kasnije 14 dijeceza, sa vikarima na čelu. Karakteristično je da vikari nisu bili potčinjeni prefektima već mimo njih neposredno caru. Dijeceze su se sastojale od provincija, u svakoj provinciji postojali su municipiji, pojedini gradovi sa okruzima, koji su nosili naziv pagi. Pagus je termin koji se u Srednjem veku koristi kao oznaka za administrativni okrug. Vojna vlast je odvojena od civilne, naročito na granicama gde su postavljene posebne vojne vlasti, tkzv. duces. Kasnije, pod Konstantinom u pojedinim provincijama i prefekturama ustanovljene su dužnosti vojnih starešina (magistri militum).
Prvi dvoru je obrazovan jedan stalni savet u čiju je nadležnost prešlo rešavanje svih pitanja u Carstvu. Ovaj savet poznat je pod nazivom constitorium principis. Kancelar sa titulom comes et questor sacri palatii bavio se stvaranjem novih zakona i izdavao carska naređenja. Ministarstvo carskih imanja, na čelu sa comes rerum privatarum upravljao je carskom zemljom i carevom imovinom. Ministar finansija sa titulom comes sacrarum largitionum – upravljao je blagajnom Carstva. Postojala je i neka vrsta ministarstva unutrašnjih i spoljnih poslova kome se na čelu nalazio magister officiorum. On je vršio policijski nadzor širom Carstva uz pomoć specijalnih agenata poznatim pod imenom curiosi.
Formirana je i brojna birokratija, novi vladajući sloj u Carstvu koji je konkurisao starom vladajućem sloju magnata-zemljoposednika. Da bi car imponovao svojim podanicima, zaveden je raskošan ceremonijal, car počinje da se oblači u raskošna odela i stavlja na glavu dijademu i nosi titulu dominus, dok je stanovništvo nazivano subiecti.
Od vremena Konstantina velikog hrišćanstvo postaje priznata religija na istoj ravni sa paganstvom (Milanski edikt 313. godine), a potom i jedina državna religija. Karakter same crkve počinje da se menja, od religije siromašnih postaje religija u čijoj crkvenoj organizaciji vladaju bogataši. Uvodi se episkopski položaj i čitava hijerarhija a ideologija sve više osveštava postojanje robovlasničkog društva.
Vojska kasne rimske države sastoji se od comitatenses-a, odabranih odreda razmeštenih u unutrašnjosti zemlje, dok su se drugi odredi razmeštali po pograničnim oblastima i nazivani su limitanei. Ukinuta je pretorijanska garda i formirani su palatini, koji su stajali pod neposrednom komandom dvora. Povećani su vojni rashodi i pojačan broj legija, ali su one ujedno i usitnjene, sa 5 hiljada na između 1 i 2 hiljade vojnika. Varvari se primaju u vojsku pod sledećim uslovima: ako su postajali federati, ili saveznici. Ti vojni odredi raspoređivani su mahom na kantonovanje na teritoriji Carstva. Drugi oblik vojne službe jesu oni koji su se predali, tkzv. dedititii. Oni su smatrani za pobeđene neprijatelje i dobijali su parcele u pograničnim oblastima.
U vezi sa prelazom čitave zemlje na odnose naturalne privrede morao se dati naturalni karakter i državnom gazdinstvu. Vojska se izdržavala od namirnica koje im je stanovništvo neposredno dostavljalo. Sastavljeni su posebni obroci za vojnike (annona), koji su se sastojali od hleba, mesa, soli, vina, maslinovog ulja i sirćeta. Slično je bilo i sa činovništvom, ali su oni pored obroka dobijali i određene količine odeće, srebra, posuđa, čak i ljubavnice. Dioklecijan je 297. godine izvršio poresku reformu, po kojoj je utvrđeno ubiranje poreza u naturalnom obliku. Izvršen je popis stanovništva i porez je moralo da plaća stanovništvo čitavog carstva, sa izuzetkom grada Rima. U vreme Konstantina uveden je porez na teret trgovaca i zanatlija koji se naziva lustralis collatio. Njega je ukinuo vizantijski car Anastasije (491-518).
Reforme Dioklecijana i Konstantina
Prvi zadatak bio je da se oslabe namesnici provincija. Iskustvo je pokazalo da jaki namesnici sanjaju o samostalnosti. Carstvo je podeljeno na četiri dela, sa dva avgusta i dva cezara na čelu, koji su imali svoje pomoćnike – prefekte. Svaki cezar je trebalo da zameni avgusta na prestolu posle njegove smrti. Kasnije, pod Konstantinom vlast je ponovo prešla u ruke jednog cara, pri čemu su četiri dela na koje je Carstvo bilo podeljeno dobila naziv prefekture. Prefekture su se delile na 12, kasnije 14 dijeceza, sa vikarima na čelu. Karakteristično je da vikari nisu bili potčinjeni prefektima već mimo njih neposredno caru. Dijeceze su se sastojale od provincija, u svakoj provinciji postojali su municipiji, pojedini gradovi sa okruzima, koji su nosili naziv pagi. Pagus je termin koji se u Srednjem veku koristi kao oznaka za administrativni okrug. Vojna vlast je odvojena od civilne, naročito na granicama gde su postavljene posebne vojne vlasti, tkzv. duces. Kasnije, pod Konstantinom u pojedinim provincijama i prefekturama ustanovljene su dužnosti vojnih starešina (magistri militum).
Prvi dvoru je obrazovan jedan stalni savet u čiju je nadležnost prešlo rešavanje svih pitanja u Carstvu. Ovaj savet poznat je pod nazivom constitorium principis. Kancelar sa titulom comes et questor sacri palatii bavio se stvaranjem novih zakona i izdavao carska naređenja. Ministarstvo carskih imanja, na čelu sa comes rerum privatarum upravljao je carskom zemljom i carevom imovinom. Ministar finansija sa titulom comes sacrarum largitionum – upravljao je blagajnom Carstva. Postojala je i neka vrsta ministarstva unutrašnjih i spoljnih poslova kome se na čelu nalazio magister officiorum. On je vršio policijski nadzor širom Carstva uz pomoć specijalnih agenata poznatim pod imenom curiosi.
Formirana je i brojna birokratija, novi vladajući sloj u Carstvu koji je konkurisao starom vladajućem sloju magnata-zemljoposednika. Da bi car imponovao svojim podanicima, zaveden je raskošan ceremonijal, car počinje da se oblači u raskošna odela i stavlja na glavu dijademu i nosi titulu dominus, dok je stanovništvo nazivano subiecti.
Od vremena Konstantina velikog hrišćanstvo postaje priznata religija na istoj ravni sa paganstvom (Milanski edikt 313. godine), a potom i jedina državna religija. Karakter same crkve počinje da se menja, od religije siromašnih postaje religija u čijoj crkvenoj organizaciji vladaju bogataši. Uvodi se episkopski položaj i čitava hijerarhija a ideologija sve više osveštava postojanje robovlasničkog društva.
Vojska kasne rimske države sastoji se od comitatenses-a, odabranih odreda razmeštenih u unutrašnjosti zemlje, dok su se drugi odredi razmeštali po pograničnim oblastima i nazivani su limitanei. Ukinuta je pretorijanska garda i formirani su palatini, koji su stajali pod neposrednom komandom dvora. Povećani su vojni rashodi i pojačan broj legija, ali su one ujedno i usitnjene, sa 5 hiljada na između 1 i 2 hiljade vojnika. Varvari se primaju u vojsku pod sledećim uslovima: ako su postajali federati, ili saveznici. Ti vojni odredi raspoređivani su mahom na kantonovanje na teritoriji Carstva. Drugi oblik vojne službe jesu oni koji su se predali, tkzv. dedititii. Oni su smatrani za pobeđene neprijatelje i dobijali su parcele u pograničnim oblastima.
U vezi sa prelazom čitave zemlje na odnose naturalne privrede morao se dati naturalni karakter i državnom gazdinstvu. Vojska se izdržavala od namirnica koje im je stanovništvo neposredno dostavljalo. Sastavljeni su posebni obroci za vojnike (annona), koji su se sastojali od hleba, mesa, soli, vina, maslinovog ulja i sirćeta. Slično je bilo i sa činovništvom, ali su oni pored obroka dobijali i određene količine odeće, srebra, posuđa, čak i ljubavnice. Dioklecijan je 297. godine izvršio poresku reformu, po kojoj je utvrđeno ubiranje poreza u naturalnom obliku. Izvršen je popis stanovništva i porez je moralo da plaća stanovništvo čitavog carstva, sa izuzetkom grada Rima. U vreme Konstantina uveden je porez na teret trgovaca i zanatlija koji se naziva lustralis collatio. Njega je ukinuo vizantijski car Anastasije (491-518).
Hvala Vam
ОдговориИзбриши