Anglosaksonska Engleska (VI – IX vek)
Doba posle povlačenja rimskih trupa iz Britanije do vremena anglosaksonskog osvajanja naziva se vremenom keltskog preporoda. Keltizacija je zahvatila sve sfere društva, pa čak i hrišćanstvo. Ovo vreme poklapa se sa sve češćim napadima Škota i germanskih plemena sa kontinenta. Sasi, Angli, Jiti i Frizi počinju da napadaju na ostrvo u velikim vojnim odredima i postepeno se naseljavaju. Ovaj proces preseljenja traje jedan i po vek.
Više vođa je predvodilo Anglosaksonce za vreme njihove invazije na Britaniju. Kada je zemlja osvojena osnovan je veliki broj malih država. Svaka od njih je na svom čelu imala kralja i veće ili vitan, u kome su se nalazili najvažniji plemići. Na vrhu društvene piramide nalazili su se članovi kraljevske porodice – etelinzi. Niže od njih bili su gesitsi i erlovi. Slobodni seljaci su nazivani hurli, dok je neslobodnih bilo nekoliko kategorija. Keltsko stanovništvo delom je uništeno, a delom pretvarano u roblje. Na teritoriji Britanije obrazovalo se 7 osnovnih varvarskih kraljevina, jitski Kent, tri saske kraljevine – Veseks, Saseks i Eseks, dve kraljevine Angla - Istočna Anglija, Nortumbrija i jedna anglosaksonska - Mersija.
Tokom VII veka među ovim paganskim plemenima širi se hrišćanstvo, uglavnom naporima rimokatoličkog sveštenstva. U ovo vreme na rimskom prestolu sedi Grgur I Veliki (590-604). Ovo pokrštavanje izazvalo je veliki otpor kod Anglosasa, a njih je dodatno podbadala irska crkva koja nije htela da ispusti svoju premoć na ostrvu.
S vremena na vreme neki kralj bi uspeo da porazi sve svoje suparnike i bude priznat za vrhovnog poglavara Engleske ili bretvelda, ali se zadovoljavao samo uzimanjem dažbina, ne i zemalja. Ovakva politika napuštena je uzdizanjem kralja Nortambrije Edvina (616-632). On je sjedinio Bereniku i Deiru, sa samostalnim Keltima koji su živeli u krajevima zapadno od ove dve zemlje. Posle ovoga je prisajedinio tri anglosaksonske države na jugu, te se Nortambrija protezala od Voša do zaliva Fort na istoku i reke Di do Solveja na zapadu. Edvin i njegovi naslednici Osvald i Osvi bili su najmoćniji vladari Engleske do tada. Nedugo posle 630. godine Penda, sposoban i snažan monarh postao je vladar Mersije. U nizu ogorčenih ratova borio se na Osvaldom (633-641) i Osvijem (654-670) radi tri državice na granici njihovih kraljevstava. Tek su njegovi naslednici uspeli da slome moć Nortambrije i gospodare državom od Temze do Hambera i od Usa do Velsa.
Za to vreme kraljevi zapadnih Saksa marljivo su uvećavali svoje zemlje na štetu Kelta iz Devona i Kornvola. Do 802. godine su zapadni Saksi bili gospodari Engleske južno od Temze i zapadno od Kenta i Saseksa. Njihov kralj Egbert (802-839) je 825. godine porazio kralja Mersije i postao bretvelda. U vreme Karla Velikog Engleska nije bila potpuno ujedinjena, ali je broj postojećih kraljevstava sveden na sedam. To su bila kraljevstva Nortambrija, Istočna Anglija, Eseks, Saseks, Veseks, Mersija i Kent.
U toku IX veka sve više jačaju napadi pomorskih gusara Normana na obale Britanije. Oni malo po malo osvajaju anglosaksonsko kopno. U toj borbi znatnu ulogu igrao je kralj Veseksa Alfred Veliki (871-900). Isprva je pretrpeo nekoliko poraza od Normana i postigao njihovo povlačenje po cenu danka, ali je posle jedne krupne pobede 879. godine zaključio s njihovim vođom Gutrumom ugovor, po kome je čitava zemlja podeljena između Danaca i Anglosasa. Za njegove vlade stvorena je pomorska flota od 100 brodova, radi odbrane sa mora. Poboljšana je organizacija vojske, a cela zemlja je podeljena na nekoliko vojnih okruga. Svaki okrug je morao davati određeni broj oružanih snaga, pri čemu je 5 deonica moralo naoružavati jednog vojnika i izdržavati ga.
Oko 890. godine Alfred je sastavio zborni zakona koji je obuhvatio zakonodavne norme uzete iz zakona Veseksa, Mersije i Kenta. Posle njegove smrti Anglosasi prelaze u ofanzivu protiv Danaca i sredino X veka oblast danskog prava osvojio je kralj Edgar (959-975), koji postaje kralj čitave Engleske.
Pod danskim kraljem Haroldom Plavozubim (950-986) Danska postaje moćna država, te su oni poduzeli nekoliko pohoda na Englesku i ponovo osvojili tu zemlju. Za vlade danskog kralja Knuta (1017-1035) obrazovana je moćna pomorska država koja je obuhvatala i delove Engleske. Za vreme njegove vladavine izdat je zbornik zakona za čiju osnovu su uzeti zakoni Anglosaksa i Danaca. Kada je Knut umro, danska moć je oslabila i Anglosasi su uzeli učešća u sukobima oko prevlasti i na kraju su na kraljevski presto doveli predstavnika anglosaksonske dinastije Edvarda Ispovednika (1042-1066). Njegova čitava vladavina ispunjena je borbom domaće aristokratije sa došljacima sa kontinenta koje je Edvard poveo sa sobom, pošto je pre dolaska na vlast živeo u Normandiji. Posle njegove smrti, anglosaksonski magnati doveli su na presto čoveka iz svoje sredine – Harolda, ali je te iste godine, Viljem, vojvoda Normandije, prozvani Osvajač, prešao preko kanala i pobedio ga čime počinje novi period istorije Britanije.
Doba posle povlačenja rimskih trupa iz Britanije do vremena anglosaksonskog osvajanja naziva se vremenom keltskog preporoda. Keltizacija je zahvatila sve sfere društva, pa čak i hrišćanstvo. Ovo vreme poklapa se sa sve češćim napadima Škota i germanskih plemena sa kontinenta. Sasi, Angli, Jiti i Frizi počinju da napadaju na ostrvo u velikim vojnim odredima i postepeno se naseljavaju. Ovaj proces preseljenja traje jedan i po vek.
Više vođa je predvodilo Anglosaksonce za vreme njihove invazije na Britaniju. Kada je zemlja osvojena osnovan je veliki broj malih država. Svaka od njih je na svom čelu imala kralja i veće ili vitan, u kome su se nalazili najvažniji plemići. Na vrhu društvene piramide nalazili su se članovi kraljevske porodice – etelinzi. Niže od njih bili su gesitsi i erlovi. Slobodni seljaci su nazivani hurli, dok je neslobodnih bilo nekoliko kategorija. Keltsko stanovništvo delom je uništeno, a delom pretvarano u roblje. Na teritoriji Britanije obrazovalo se 7 osnovnih varvarskih kraljevina, jitski Kent, tri saske kraljevine – Veseks, Saseks i Eseks, dve kraljevine Angla - Istočna Anglija, Nortumbrija i jedna anglosaksonska - Mersija.
Tokom VII veka među ovim paganskim plemenima širi se hrišćanstvo, uglavnom naporima rimokatoličkog sveštenstva. U ovo vreme na rimskom prestolu sedi Grgur I Veliki (590-604). Ovo pokrštavanje izazvalo je veliki otpor kod Anglosasa, a njih je dodatno podbadala irska crkva koja nije htela da ispusti svoju premoć na ostrvu.
S vremena na vreme neki kralj bi uspeo da porazi sve svoje suparnike i bude priznat za vrhovnog poglavara Engleske ili bretvelda, ali se zadovoljavao samo uzimanjem dažbina, ne i zemalja. Ovakva politika napuštena je uzdizanjem kralja Nortambrije Edvina (616-632). On je sjedinio Bereniku i Deiru, sa samostalnim Keltima koji su živeli u krajevima zapadno od ove dve zemlje. Posle ovoga je prisajedinio tri anglosaksonske države na jugu, te se Nortambrija protezala od Voša do zaliva Fort na istoku i reke Di do Solveja na zapadu. Edvin i njegovi naslednici Osvald i Osvi bili su najmoćniji vladari Engleske do tada. Nedugo posle 630. godine Penda, sposoban i snažan monarh postao je vladar Mersije. U nizu ogorčenih ratova borio se na Osvaldom (633-641) i Osvijem (654-670) radi tri državice na granici njihovih kraljevstava. Tek su njegovi naslednici uspeli da slome moć Nortambrije i gospodare državom od Temze do Hambera i od Usa do Velsa.
Za to vreme kraljevi zapadnih Saksa marljivo su uvećavali svoje zemlje na štetu Kelta iz Devona i Kornvola. Do 802. godine su zapadni Saksi bili gospodari Engleske južno od Temze i zapadno od Kenta i Saseksa. Njihov kralj Egbert (802-839) je 825. godine porazio kralja Mersije i postao bretvelda. U vreme Karla Velikog Engleska nije bila potpuno ujedinjena, ali je broj postojećih kraljevstava sveden na sedam. To su bila kraljevstva Nortambrija, Istočna Anglija, Eseks, Saseks, Veseks, Mersija i Kent.
U toku IX veka sve više jačaju napadi pomorskih gusara Normana na obale Britanije. Oni malo po malo osvajaju anglosaksonsko kopno. U toj borbi znatnu ulogu igrao je kralj Veseksa Alfred Veliki (871-900). Isprva je pretrpeo nekoliko poraza od Normana i postigao njihovo povlačenje po cenu danka, ali je posle jedne krupne pobede 879. godine zaključio s njihovim vođom Gutrumom ugovor, po kome je čitava zemlja podeljena između Danaca i Anglosasa. Za njegove vlade stvorena je pomorska flota od 100 brodova, radi odbrane sa mora. Poboljšana je organizacija vojske, a cela zemlja je podeljena na nekoliko vojnih okruga. Svaki okrug je morao davati određeni broj oružanih snaga, pri čemu je 5 deonica moralo naoružavati jednog vojnika i izdržavati ga.
Oko 890. godine Alfred je sastavio zborni zakona koji je obuhvatio zakonodavne norme uzete iz zakona Veseksa, Mersije i Kenta. Posle njegove smrti Anglosasi prelaze u ofanzivu protiv Danaca i sredino X veka oblast danskog prava osvojio je kralj Edgar (959-975), koji postaje kralj čitave Engleske.
Pod danskim kraljem Haroldom Plavozubim (950-986) Danska postaje moćna država, te su oni poduzeli nekoliko pohoda na Englesku i ponovo osvojili tu zemlju. Za vlade danskog kralja Knuta (1017-1035) obrazovana je moćna pomorska država koja je obuhvatala i delove Engleske. Za vreme njegove vladavine izdat je zbornik zakona za čiju osnovu su uzeti zakoni Anglosaksa i Danaca. Kada je Knut umro, danska moć je oslabila i Anglosasi su uzeli učešća u sukobima oko prevlasti i na kraju su na kraljevski presto doveli predstavnika anglosaksonske dinastije Edvarda Ispovednika (1042-1066). Njegova čitava vladavina ispunjena je borbom domaće aristokratije sa došljacima sa kontinenta koje je Edvard poveo sa sobom, pošto je pre dolaska na vlast živeo u Normandiji. Posle njegove smrti, anglosaksonski magnati doveli su na presto čoveka iz svoje sredine – Harolda, ali je te iste godine, Viljem, vojvoda Normandije, prozvani Osvajač, prešao preko kanala i pobedio ga čime počinje novi period istorije Britanije.
Нема коментара:
Постави коментар