Crkva u X veku
U Engleskoj ovog vremena manastiri su bili u potpunosti zbrisani. U Francuskoj su u velikim stradanjima opstali, ali je zato, uprkos izuzecima, bilo malo discipline i učenosti. Slično je bilo i u Nemačkoj. Papu su birali rimski plemići, tako da on nije bio ništa više od vođe političke klike. Prelati su se pretvarali u vazale nekog velikog gospodara. Visoki verski činovi su tako postali prosta dopuna svetovnom feudu. Gospodar je gradio crkvu, sakupljao desetak i prihod sa crkvene zemlje, postavljao sveštenika i plaćao mu dovoljno da preživi.
Crkva je nameravala da napravi zakone koji bi ovo prekinuli. Da bi se dobili ovakvi zakoni, bilo je najprikladnije izmisliti ih. Tako je sredinom IX veka u Francuskoj sastavljena čuvena zbirka falsifikata, najpoznatija kao Pseudo-Isidorovi dekretali. Oni su postali, zajedno sa zbirkom zakona koje je Karlo Veliki poslao papi Hadrijanu I (772-795), temelj na kome je kasnije bilo izgrađeno kanonsko pravo.
Središnje ličnosti crkvene hijerarhije X veka bili su episkopi. Oko njih se nalazilo mnogo raznorodnih klerika koji su mu pomagali da vodi dijecezu i prilikom službe. Između episkopa i parohijskog sveštenstva nalazio se prostor o kome sve do XII veka ima malo podataka. Verovatno su tu bili prisutni putujući činovnici koje su kasnije zamenili seoski dekani. Iz nižih redova sveštenstva popunjavana su mesta sekretara duhovnih i svetovnih feudalaca, ali i sve druge dužnosti za čije je obavljanje bila neophodna pismenost. Manastiri su bili u delokrugu episkopa, koji su imali pravo i da ih nadziru.
U Engleskoj ovog vremena manastiri su bili u potpunosti zbrisani. U Francuskoj su u velikim stradanjima opstali, ali je zato, uprkos izuzecima, bilo malo discipline i učenosti. Slično je bilo i u Nemačkoj. Papu su birali rimski plemići, tako da on nije bio ništa više od vođe političke klike. Prelati su se pretvarali u vazale nekog velikog gospodara. Visoki verski činovi su tako postali prosta dopuna svetovnom feudu. Gospodar je gradio crkvu, sakupljao desetak i prihod sa crkvene zemlje, postavljao sveštenika i plaćao mu dovoljno da preživi.
Crkva je nameravala da napravi zakone koji bi ovo prekinuli. Da bi se dobili ovakvi zakoni, bilo je najprikladnije izmisliti ih. Tako je sredinom IX veka u Francuskoj sastavljena čuvena zbirka falsifikata, najpoznatija kao Pseudo-Isidorovi dekretali. Oni su postali, zajedno sa zbirkom zakona koje je Karlo Veliki poslao papi Hadrijanu I (772-795), temelj na kome je kasnije bilo izgrađeno kanonsko pravo.
Središnje ličnosti crkvene hijerarhije X veka bili su episkopi. Oko njih se nalazilo mnogo raznorodnih klerika koji su mu pomagali da vodi dijecezu i prilikom službe. Između episkopa i parohijskog sveštenstva nalazio se prostor o kome sve do XII veka ima malo podataka. Verovatno su tu bili prisutni putujući činovnici koje su kasnije zamenili seoski dekani. Iz nižih redova sveštenstva popunjavana su mesta sekretara duhovnih i svetovnih feudalaca, ali i sve druge dužnosti za čije je obavljanje bila neophodna pismenost. Manastiri su bili u delokrugu episkopa, koji su imali pravo i da ih nadziru.
Нема коментара:
Постави коментар