Ostaci Carstva (kraj XIII – kraj XV veka)
Sveto rimsko carstvo bilo je konglomerat praktično nezavisnih država tokom XIV i XV veka. U Nemačkoj je takvih jedinica bilo 16 000, različitih po veličini i značaju. Ako bi car poželeo da obezbedi neku stvarnu vlast, ona je morala da se zasniva negde van Nemačke, što je u ovom periodu obično Češka ili Ugarska. Italiju je činio veći broj nezavisnih država. Kraljevinom Sicilijom vladala je kuća Aragona i to mlađa linija do 1409. godine, kada je Siciliju nasledio kralj Aragona. Kraljevina Napulj ostala je u posedu potomaka Karla Anžujskog do smrti Jovanke II 1435. godine. Kraljevstva se posle dočepao Alfonso V (1416-1458) kralj Aragona i Sicilije, dok je Reneu Dobrom ostala samo titula kralja Napulja. Severno od Napulja prostirala se papska država. Toskana je bila podeljena između Firence i Sijene. Na severu, najveće sile bile su Venecija, Đenova i Milano, ali je tu bilo još država. Sve ove države vodile su ratove jedna protiv druge u težnji da prošire svoje teritorije.
Svetim rimskim carstvom vladali su tokom XIV i XV veka predstavnici kuće Habsburga ili Luksemburga, s mali izuzetkom vladavine Ludviga od Vitlsbaha (1314-1347).
1273. godine za cara je izabran Rudolf Habzburški (1273-1291), jedan od drugostepenih kneževa u Nemačkoj. Do tog vremena na carski presto su birani isključivo krupni kneževi. Habzburški posedi svodili su se na relativno male zemlje u Alzasu i Švajcarskoj. Ali Rudolf je pokazao da ni izdaleka nije tako bezopasan kakvim su ga smatrali kneževi. Osvajačke zamisli usmerio je na Austrijsko vojvodstvo, koje je u to doba ujedinjeno u jednu državu s Češkom pod Pšemislom II. Iskoristivši pomoć Mađara i ustanak čeških ritera oteo je Austriju, Štajersku, Korušku i Kranjsku i načinio austrijsko vojvodstvo jezgrom habzburških poseda.
U njegovo vreme još je vladala feudalna anarhija. Diže se niz seljačkih ustanaka, osobito na Rajni. U narodu se širi legenda o caru Fridrihu koji će se pojaviti, stati na čelo naroda i kazniti njegove ugnjetavače. Vođe seljačkih ustanaka često uzimaju to ime, a najpoznatiji je svakako bio Fridrih Drvena cipela koji je sebe proglasio za cara. Rudolf je protiv njega otpočeo ratne operacije, zarobio ga i spalio, 1285. godine.
Rudolf (1273-1291) je mnogim brakovima svoju kuću učinio moćnom. Njegov najstariji sin Albert (1298-1308) koji ga je nasledio na carskom prestolu, oženio se naslednicom vojvodstva Austrije dok se drugi sin Rudolf oženio naslednicom Češke. Henrih VII Luksemburški (1308-1313), koji je izabran za cara 1308. godine obezbedio je ruku naslednice Češke za svog sina Jovana (koji je poginuo kod Kresija). Henrih VI je obnovio pokušaje careva da svoju vlast prošire na Italiju. 1310. godine krenuo je preko Alpa. Gibelini, koji su trpeli neuspehe u socijalnoj borbi severnih italijanskih gradova pozdravili su ga kao spasioca. Ali, narodne mase su caru pružile jak otpor, a protiv njega je istupio i napuljsku kralj. Kada je Henrih u jeku ratnih operacija umro, rat se završio neuspehom.
Pri izboru novog cara izborni kneževi su se podelili, pa je na presto istovremeno izabran Fridrih Habzburški i Ludvig, vojvoda Bavarske, 1314. godine. Oni su dugo vodili borbu, koja je upropašćavala zemlju i iscrpljivala finansije oba pretendenta. Najzad je Ludvig odneo pobedu i preuzeo presto. Kao i njegovi prethodnici Ludvig (1314-1347) se na prvom mestu brinuo da poveća nasledne posede svoje kuće. Ni on nije odoleo izazovu pa se umešao u stvari Italije, na šta je na Nemačku bio bačen interdikt od strane pape Jovana XXII. Ludvig je na svom dvoru sakupio sve papine protivnike, i proglašena je premoć svetovne vlasti nad duhovnom. Određeno je da papa mora zavisiti od cara i propovedana je potpuna sloboda religije i biranja sveštenstva. Ludvig je uspeo da zauzme Rim i da stupi u savez s rimskom aristokratijom, koja je bila u neprijateljstvu s papom. Ludvig je proglašen za cara i on je objavio da je Jovan XXII zbačen i imenovan je papa Nikola V. Ali Nemci nisu uspeli da se održe u Rimu i Italiji. U narodu su počeli nemiri pa je car morao da napusti Rim kad je ponestalo novca za plaćanje najamničke vojske, 1328. godine. Posle dve godine došao je i carski papa u Avinjon i predao se u ruke Jovana XXII.
Ludvigova težnja da svim sredstvima proširi posede bavarske kuće, dovela je do sukoba sa kneževima, koji su novog kralja izabrali iz dinastije Luksemburgovaca. 1347. godine Jovanov sin Karlo (1346-1378), kralj Češke, pobedio je i svrgnuo Ludviga od Vitlsbaha i postao car. Karo je zbog usluga plemstva u njegovom dovođenju na vlast morao da izda Zlatnu bulu 1356. godine u kojoj je priznavao političku samostalnost kneževa-izbornika i odricao se svakog mešanja u njihove unutrašnje stvari. Bula im je potvrdila pravo izbora cara, a izbor je vršilo 7 kneževa izbornika. Karla IV Luksemburškog su nasledili jedan za drugim njegovi sinovi Venceslav (1378-1400) koga su kneževi zbacili 1400. godine i Sigismund (1410-1437) koji se oženio naslednicom Ugarske i ostavio je svoje zemlje svom zetu Albertu V Habsburškom (1438-1439), posle čije smrti su krune Češke i Ugarske pripale njegovom sinu, ali je njegov dalji rođak Fridrih III Habzburgovac izabran za cara (1440-1493). Fridrih je bio poslednji car koji je krunisan u Rimu i najveći slabić koji je ikad sedeo na carskom prestolu. Kneževi uopšte ne vode računa o caru, koji nema ni vojske ni novca. Na kraju vladavine Fridrih III ostaje bez glavnog porodičnog poseda, Austrije, koju je zajedno sa Štajerskom i Koruškom osvojila Ugarska.
Carevi su se malo interesovali za blagostanje Nemačke ili Italije i posvećivali su najveću pažnju izgrađivanju sopstvenih kneževskih poseda. Uobličavanje Svetog rimskog carstva dostiglo je pun oblik objavljivanjem čuvene Zlatne bule od strane cara Karla IV 1356. godine Zlatna bula je umanjila verovatnoću izbijanja sporova oko izbora cara i zaštitila bar neke nemačke države od usitnjavanja.
Najveći savez gradova nastaje u ovo vreme i bila je to severnonemačka Hanza. Teško je odrediti momenat kada je ona nastala. U početku su to bili sporazumi nekoliko gradova i između grupa gradova, a tek sredinom XIV veka, Hanza je obuhvatila gotovo sve severnonemačke gradove koji su se nalazili na obali i, sem toga, čitav niz gradova koji su ležali daleko od obale, ali koji su bili vezani za trgovinu na Severnom i Baltičkom moru. Hamburg, Libek i Bremen činili su srž ove organizacije.
Glavni predmeti Hanzine trgovine bili su proizvodi baltičkih zemalja, Rusije i Skandinavije – žito, krzna, kože, so, riba, mast, med, vosak, bakarna i gvozdena ruda, drvo... U zamenu za te sirovine nošena je roba zapadne proizvodnje – tkanine, metalni proizvodi, vino, luksuzni predmeti i preko Holandije i začini.
1356. godine gradovi Hanze složno su istupili u odbranu svoji interesa. Te je godine flandrijski grof pogazio njihove privilegija, što je izazvalo zajedničku akciju čitavog saveza, posebno trgovačku blokadu Flandrije, koja je primorala grofa da učini ustupke. 1367. godine savez je ponovo morao da istupi u krupnom političkom poduhvatu, ratu protiv Danske, do koga je došlo zato što je Danska pokušala da podrije trgovački značaj saveza. Na strani Hanze istupili su i drugi neprijatelji Danske (Švedska, Holštajn i Meklenburg), a saveznička flota blokirala je danske obale i posle zauzimanja Kopenhagena Danska je morala da potpiše Štralzundski mir sa Hanzom (1370. godine). Po tom miru potvrđene su sve privilegije Hanze.
Savez nije imao čvrstog političkog ustrojstva. Nije imala nikakav zajednički stalni upravni organ, nije imala ni zajedničku blagajnu. Nije postojala ni zajednička vojska ni zajednička flota. U gradovima Hanze vlast je pripadala patricijatu, gornjem trgovačkom sloju. Zanatlijska masa bila je uklonjena od učešća u gradskoj upravi. U statut Hanzinih gradova unosi se tačka, kojom se kažnjava isključenjem iz saveza onaj grad koji dozvoli ma kakvu izmenu u postojećem političkom uređenju Hanze.
Sredinom XV veka počinje opadanje saveza. U to vreme izdiže se engleska trgovina, a od XV veka engleski trgovci počinju da se pojavljuju sa svojim brodovima po svim morima zapadne Evrope. U porastu je i tranzitna trgovina Holanđana. Ta konkurencija postepeno podriva značaj Hanzinog saveza. Krajem XV veka moskovski vladar Ivan III zauzeo je Novgorod i proterao iz njega Hanzine trgovce. Danska je ponovo počela da pritiskuje Hanzu. Savez konačno gubi svoju prevlast kada su otkriveni novi pomorski putevi, koji su povezali Evropu s kolonijalnim zemljama, Amerikom i Indijom.
Sveto rimsko carstvo bilo je konglomerat praktično nezavisnih država tokom XIV i XV veka. U Nemačkoj je takvih jedinica bilo 16 000, različitih po veličini i značaju. Ako bi car poželeo da obezbedi neku stvarnu vlast, ona je morala da se zasniva negde van Nemačke, što je u ovom periodu obično Češka ili Ugarska. Italiju je činio veći broj nezavisnih država. Kraljevinom Sicilijom vladala je kuća Aragona i to mlađa linija do 1409. godine, kada je Siciliju nasledio kralj Aragona. Kraljevina Napulj ostala je u posedu potomaka Karla Anžujskog do smrti Jovanke II 1435. godine. Kraljevstva se posle dočepao Alfonso V (1416-1458) kralj Aragona i Sicilije, dok je Reneu Dobrom ostala samo titula kralja Napulja. Severno od Napulja prostirala se papska država. Toskana je bila podeljena između Firence i Sijene. Na severu, najveće sile bile su Venecija, Đenova i Milano, ali je tu bilo još država. Sve ove države vodile su ratove jedna protiv druge u težnji da prošire svoje teritorije.
Svetim rimskim carstvom vladali su tokom XIV i XV veka predstavnici kuće Habsburga ili Luksemburga, s mali izuzetkom vladavine Ludviga od Vitlsbaha (1314-1347).
1273. godine za cara je izabran Rudolf Habzburški (1273-1291), jedan od drugostepenih kneževa u Nemačkoj. Do tog vremena na carski presto su birani isključivo krupni kneževi. Habzburški posedi svodili su se na relativno male zemlje u Alzasu i Švajcarskoj. Ali Rudolf je pokazao da ni izdaleka nije tako bezopasan kakvim su ga smatrali kneževi. Osvajačke zamisli usmerio je na Austrijsko vojvodstvo, koje je u to doba ujedinjeno u jednu državu s Češkom pod Pšemislom II. Iskoristivši pomoć Mađara i ustanak čeških ritera oteo je Austriju, Štajersku, Korušku i Kranjsku i načinio austrijsko vojvodstvo jezgrom habzburških poseda.
U njegovo vreme još je vladala feudalna anarhija. Diže se niz seljačkih ustanaka, osobito na Rajni. U narodu se širi legenda o caru Fridrihu koji će se pojaviti, stati na čelo naroda i kazniti njegove ugnjetavače. Vođe seljačkih ustanaka često uzimaju to ime, a najpoznatiji je svakako bio Fridrih Drvena cipela koji je sebe proglasio za cara. Rudolf je protiv njega otpočeo ratne operacije, zarobio ga i spalio, 1285. godine.
Rudolf (1273-1291) je mnogim brakovima svoju kuću učinio moćnom. Njegov najstariji sin Albert (1298-1308) koji ga je nasledio na carskom prestolu, oženio se naslednicom vojvodstva Austrije dok se drugi sin Rudolf oženio naslednicom Češke. Henrih VII Luksemburški (1308-1313), koji je izabran za cara 1308. godine obezbedio je ruku naslednice Češke za svog sina Jovana (koji je poginuo kod Kresija). Henrih VI je obnovio pokušaje careva da svoju vlast prošire na Italiju. 1310. godine krenuo je preko Alpa. Gibelini, koji su trpeli neuspehe u socijalnoj borbi severnih italijanskih gradova pozdravili su ga kao spasioca. Ali, narodne mase su caru pružile jak otpor, a protiv njega je istupio i napuljsku kralj. Kada je Henrih u jeku ratnih operacija umro, rat se završio neuspehom.
Pri izboru novog cara izborni kneževi su se podelili, pa je na presto istovremeno izabran Fridrih Habzburški i Ludvig, vojvoda Bavarske, 1314. godine. Oni su dugo vodili borbu, koja je upropašćavala zemlju i iscrpljivala finansije oba pretendenta. Najzad je Ludvig odneo pobedu i preuzeo presto. Kao i njegovi prethodnici Ludvig (1314-1347) se na prvom mestu brinuo da poveća nasledne posede svoje kuće. Ni on nije odoleo izazovu pa se umešao u stvari Italije, na šta je na Nemačku bio bačen interdikt od strane pape Jovana XXII. Ludvig je na svom dvoru sakupio sve papine protivnike, i proglašena je premoć svetovne vlasti nad duhovnom. Određeno je da papa mora zavisiti od cara i propovedana je potpuna sloboda religije i biranja sveštenstva. Ludvig je uspeo da zauzme Rim i da stupi u savez s rimskom aristokratijom, koja je bila u neprijateljstvu s papom. Ludvig je proglašen za cara i on je objavio da je Jovan XXII zbačen i imenovan je papa Nikola V. Ali Nemci nisu uspeli da se održe u Rimu i Italiji. U narodu su počeli nemiri pa je car morao da napusti Rim kad je ponestalo novca za plaćanje najamničke vojske, 1328. godine. Posle dve godine došao je i carski papa u Avinjon i predao se u ruke Jovana XXII.
Ludvigova težnja da svim sredstvima proširi posede bavarske kuće, dovela je do sukoba sa kneževima, koji su novog kralja izabrali iz dinastije Luksemburgovaca. 1347. godine Jovanov sin Karlo (1346-1378), kralj Češke, pobedio je i svrgnuo Ludviga od Vitlsbaha i postao car. Karo je zbog usluga plemstva u njegovom dovođenju na vlast morao da izda Zlatnu bulu 1356. godine u kojoj je priznavao političku samostalnost kneževa-izbornika i odricao se svakog mešanja u njihove unutrašnje stvari. Bula im je potvrdila pravo izbora cara, a izbor je vršilo 7 kneževa izbornika. Karla IV Luksemburškog su nasledili jedan za drugim njegovi sinovi Venceslav (1378-1400) koga su kneževi zbacili 1400. godine i Sigismund (1410-1437) koji se oženio naslednicom Ugarske i ostavio je svoje zemlje svom zetu Albertu V Habsburškom (1438-1439), posle čije smrti su krune Češke i Ugarske pripale njegovom sinu, ali je njegov dalji rođak Fridrih III Habzburgovac izabran za cara (1440-1493). Fridrih je bio poslednji car koji je krunisan u Rimu i najveći slabić koji je ikad sedeo na carskom prestolu. Kneževi uopšte ne vode računa o caru, koji nema ni vojske ni novca. Na kraju vladavine Fridrih III ostaje bez glavnog porodičnog poseda, Austrije, koju je zajedno sa Štajerskom i Koruškom osvojila Ugarska.
Carevi su se malo interesovali za blagostanje Nemačke ili Italije i posvećivali su najveću pažnju izgrađivanju sopstvenih kneževskih poseda. Uobličavanje Svetog rimskog carstva dostiglo je pun oblik objavljivanjem čuvene Zlatne bule od strane cara Karla IV 1356. godine Zlatna bula je umanjila verovatnoću izbijanja sporova oko izbora cara i zaštitila bar neke nemačke države od usitnjavanja.
Najveći savez gradova nastaje u ovo vreme i bila je to severnonemačka Hanza. Teško je odrediti momenat kada je ona nastala. U početku su to bili sporazumi nekoliko gradova i između grupa gradova, a tek sredinom XIV veka, Hanza je obuhvatila gotovo sve severnonemačke gradove koji su se nalazili na obali i, sem toga, čitav niz gradova koji su ležali daleko od obale, ali koji su bili vezani za trgovinu na Severnom i Baltičkom moru. Hamburg, Libek i Bremen činili su srž ove organizacije.
Glavni predmeti Hanzine trgovine bili su proizvodi baltičkih zemalja, Rusije i Skandinavije – žito, krzna, kože, so, riba, mast, med, vosak, bakarna i gvozdena ruda, drvo... U zamenu za te sirovine nošena je roba zapadne proizvodnje – tkanine, metalni proizvodi, vino, luksuzni predmeti i preko Holandije i začini.
1356. godine gradovi Hanze složno su istupili u odbranu svoji interesa. Te je godine flandrijski grof pogazio njihove privilegija, što je izazvalo zajedničku akciju čitavog saveza, posebno trgovačku blokadu Flandrije, koja je primorala grofa da učini ustupke. 1367. godine savez je ponovo morao da istupi u krupnom političkom poduhvatu, ratu protiv Danske, do koga je došlo zato što je Danska pokušala da podrije trgovački značaj saveza. Na strani Hanze istupili su i drugi neprijatelji Danske (Švedska, Holštajn i Meklenburg), a saveznička flota blokirala je danske obale i posle zauzimanja Kopenhagena Danska je morala da potpiše Štralzundski mir sa Hanzom (1370. godine). Po tom miru potvrđene su sve privilegije Hanze.
Savez nije imao čvrstog političkog ustrojstva. Nije imala nikakav zajednički stalni upravni organ, nije imala ni zajedničku blagajnu. Nije postojala ni zajednička vojska ni zajednička flota. U gradovima Hanze vlast je pripadala patricijatu, gornjem trgovačkom sloju. Zanatlijska masa bila je uklonjena od učešća u gradskoj upravi. U statut Hanzinih gradova unosi se tačka, kojom se kažnjava isključenjem iz saveza onaj grad koji dozvoli ma kakvu izmenu u postojećem političkom uređenju Hanze.
Sredinom XV veka počinje opadanje saveza. U to vreme izdiže se engleska trgovina, a od XV veka engleski trgovci počinju da se pojavljuju sa svojim brodovima po svim morima zapadne Evrope. U porastu je i tranzitna trgovina Holanđana. Ta konkurencija postepeno podriva značaj Hanzinog saveza. Krajem XV veka moskovski vladar Ivan III zauzeo je Novgorod i proterao iz njega Hanzine trgovce. Danska je ponovo počela da pritiskuje Hanzu. Savez konačno gubi svoju prevlast kada su otkriveni novi pomorski putevi, koji su povezali Evropu s kolonijalnim zemljama, Amerikom i Indijom.
Нема коментара:
Постави коментар