Vandali
Vandali su istočno germansko pleme koje iz svoje postojbine Jitlanda (Danska) prelazi tokom V veka p.n.e. u dolinu Odre. Pleme je podeljeno na dva dela, na Silinge i Harije (kasnije Azdinzi, po kraljevskom rodu koji je njima vladao).
Početak njihovog kretanja je bio u drugoj polovini II v. na jug, učestvuju u Markomanskom ratu i 174. Marko Aurelije im je dao zemlju u Dakiji, gde su živeli do 30-tih godina IV veka. Odatle ih istiskuju Goti, a car Konstantin im dopušta da se nasele u Panoniji sa pravima konjičkih odreda (tada su prešli u arijanstvo).
Početkom V veka istiskuju ih Huni i oni kreću na zapad uz Dunav, ka Rajni i stupaju u borbu sa galskim i germanskim plemenima, pridružuju im se Alani i Svevi (sarmatska plemena). Pod pritiskom Vandala, Alana i Sveva 406.god granica popusta i oni upadaju u Španiju.Deset godina kasnije vizigotski kralj Valija ih proteruje iz Španije. 429. god. na čelu sa kraljem Gajzerihom prešli su Gibraltarski moreuz i stigli u severnu Afriku. Sledeće godine Gajzerih opseda grad Hipo Regius gde Sv. Avgustin provodi poslednje dane (14 mesečna opsada) 435. godine Gajzerih postaje gospodar triju Mauritanija, a 439. napada i pljačka Kartaginu, gde je kasnije stvorio flotu.
442. godine izvršili su konfiskaciju zemljišta od krupnih sopstvenika koji su pružali oštar otpor za razliku od nižih klasa. Na zemljišta koja su ostala u posedu krupnih zemljoposednika razrezani su porezi, a konfiskovana zemlja je podeljena u parcele sortes i oslobođena poreza.
Nakon smrti Valentijana III 455. godine Gajzerihova flota pustoši Siciliju, obale Italije i upada i pljačka Rim 14 dana.
Prema uređenju koje joj je dao Gajzerih, Vandalska kraljevina ostaje do 530. god država sa vojničkim i apsolutističkim uređenjem. Kuju novac sličan rimskom, u diplomatiji i zakonodavstvu zadržavaju latinski jezik, ali se ipak protive svakoj vrsti mešanja sa Rimljanima (što se najviše odnosi na brakove).
468. godine protiv Vandalske kraljevine u Africi, Konstantinopolj je poslao flotu od preko 1000 brodova pod vođstvom carskog vojskovođe Vasilisa, šuraka Lava I koji je bio potpuno nesposoban vojnik.
Gajzerihov naslednih Hunerih preduzima 484. svirepe represalije protiv hrišćana (pravoveraca). Oslabljena usled verske podvojenosti kraljevina ne može da se odupre ni pobuni Berbera ni Mavara, koji su izazvali pad Hilderiha (postojala su dva vladara izmedju Huneriha i Hilderiha) koji se obraća Justinijanu za pomoć. Sa vojskom od 18 000 ljudi Velizar se 533. god ukrcao za Afriku, zarobio kralja Gelimera i 534. se vratio u Konstantinopolj kao pobednik.
Gotski kraljevi su se obično predstavljali kao carski izvršioci i uživali su u titulama kao što je patricijska.
Ostrogoti
Živeli su u zaleđu Crnog mora (u istočnom delu). Zbog toga su bili prve žrtve hunskog osvajanja. Kada su Huni uleteli u Evropu 375. pobedili su Ostrogote i ubili njihovog kralja. Od tada su Ostrogoti ušli u Hunski plemenski savez. Huni su ih vukli prvo na zapad u Panoniju, a zatim su učestvovali u Hunskim osvajanjima. u bici na Katalaunskim poljima 451. Ostrogotski je kralj formalno činio svitu Hunskom kralju, a Huni su ih uvažavali jer su bili brojni i ratnički narod. Tako je bilo do smrti Atile. Kada je umro Atila, Ostrogoti su digli bunu, oslobodili se Hunske zavisnosti i od 6. decenije V veka Ostrogoti postaju samostalni. Živeći u Panoniji oni su se 60-tih i 70-tih godina V veka zaletali u rimske provincije (istočni delovi Balkanskog poluostrva, Mezija, Makedonija, Trakija). Hunska opasnost je bila zamenjena Ostrogotskom opasnošću za istočno Carstvo. Ostrogoti su bili vrlo štetni za Konstantinopolj, naročito kad je na presto došao Teodorih (488-526) koji je mladost proveo u prestonici Vizantije, gde je upoznao rimsku ratnu tehniku. Teoderih je kasnije uzimao za službu u svojoj administraciji Rimljane senatorskog ranga i tako doneo Italiji efikasniju vlast od one pod Stilihonom. Rimljani (Vizantijci) su praktikovali da uzimaju ugledne taoce da bi tako nagovorili varvarske narode da poštuju ugovore koje su sklopili. Rimljani su mislili da se sa Teodorihom može postići sporazum (da se Ostrogoti gurnu dalje na zapad u Italiju).
U Italiji u V veku je bila teška situacija. 410. god Vizigoti su opljačkali Rim. 455. godine Vandali su opljačkali Rim. Rimski carevi nisu imali stvarnu vlast. Italija je bila puna germanskih vojničkih odreda i stvarnu vlast su imali komandanti germanskih najamničkih odreda. To je sredinom V veka bilo Ricimer, 60-70 V veka Gundobad (Burgund), dok se u Italiju nije vratio Rimski aristokrata sa dvora Atile (notar) gde je zaradio velike pare - Orest. Vratio se u Italiju, zbacio cara Julija Nepota 475. i postavio za cara Romula Avgustula svog sina. Osnovni problem je bio da se slozi sa germanskim najamnicima na čijem čelu je bio Odoakar. On je postavljao ultimatum da germanskim vojnicima u Italiji Rimljani daju deo poseda sa robovima, da bi imali prihode te da bi ostali pod oružjem i postali vojnici i vladari. Rimljani su to odbili pa je Odoakar 476. godine zbacio Romula Avgustula i poslao znake carskog dostojanstva u Konstantinopolj i više na zapadu carevi nisu birani. Odoakar je međutim izjavio istočnom caru da ce vladati u njegovo ime Italijom. Zenon, čije su provincije pustošili Ostrogoti zadovoljio se obećanjem Odoakara i otposlao ga na pohod. Odoakar je vremenom sve vise tiranisao senat i rimski narod i vladao samostalno i nezavisno.
Zenon poziva u zvaničnu posetu Konstantinopolju Ostrogotskog kralja Teodoriha koji je sa svojim narodom živeo u Panoniji, Iliriku. (Istoričar Jordanes) Zenon je dočekao Teodoriha, dodelio mu titulu konzula i carskog sina, podigao u njegovu čast statuu u Carigradu i oni su sklopili savez. U tom savezu Teodorih je bio taj koji je predložio Zenonu da ode sa svojim narodom u Italiju protiv Odoakara. Ugovor je bio: ako Teodorih pobedi Odoakara, oni ce vladati Italijom u ime istočnog cara, a ako izgubi, car neće pretrpeti nikakvu štetu. Teodorih je predložio da Ostrogoti snose sve troškove. Danas se smatra da je Zenon poslao Teodoriha u Italiju iz 2 razloga: da gurne Ostrogote sto dalje od provincija Carstva koje su bile ugrožene od Ostrogota, i ako može uz pomoć Ostrogota da kazni Odoakara.
488.g Teodorih je sa svojim narodom iz južne Panonije (Sirmijuma) krenuo uz Savu, ušao u Italiju sa severoistočne strane. Na znak da on dolazi Odoakar mu se suprotstavio i u ravnicama Verone došlo je do krvave bitke u kojoj je pobedio Teodorih. Odoakar se povukao i u narednim godinama je slao glasnike nastojeći da se s njim sporazume i da dobije deo Italije. Teodorih mu je ovo odobrio, ugovorio je da Odoakar dođe na njegov dvor i na večeri ga je ubio (493.god). Teodorih je bio samostalan gospodar cele Italije, uspostavljena je ostrogotska vlast.
Posle ovoga, Teodorih je držao Apeninsko poluostrvo, Siciliju, deo provincije Dalmacije, deo Recije i Norika, cak i deo Provanse. Njegovo osvajanje nije imalo rušilački karakter niti antirimske tendencije. Njemu su želeli da se priključe Germani i robovi iz Italije. On se proglasio sa predstavnika istočnog cara i zato ih je odbijao.
Da ne bi remetio situaciju Teodorih je Gote razmestio na imanja Odoakarovih vojnika. Država je u sebi imala dvojstvo gotsko-italska kraljevina, a titula Teodoriha je bila Rex Gotorum et Italicorum. Vojnici su bili Goti, činovnici Rimljani. Teodorih je nastojao da Rimljane privuče na svoju stranu. Rimljanima je suđeno po rimskom, a Gotima po običajnom gotskom pravu. Goti su bili arijanci a Rimljani pravoverni, ali je Teodorih branio sukobe. Za prestonicu je uzeo Ravenu a dvor je uredio po rimskom uzoru. Oblačio se kao rimski carevi, a počeli su ga nazivati Avgustom. Spasavao je rimske spomenike, dovlačio je stubove i kapitele iz Rima. Neki istoričari ovo nazivaju "vreme Teodorihove renesanse". Teodorih je počeo praksu koja ce se kroz srednji vek nastaviti - svoje kćeri je počeo da udaje za druge vladare: vizigotski dvor u Španiji, franački dvor u Galiji - brakovi zalog prijateljskih odnosa. On je bio u zenitu evropske politike.
Deo rimskih aristokratskih krugova mu je prišao, a on im je dao visoke činovničke funkcije. Najistaknutiji Rimljanin koji mu je prišao je Kasiodor - stari rimski senator jedan od najvećih intelektualaca. Napisao je Istoriju Gota, verovatno na podsticaj Teodoriha, želeći da proslavi ostrogotski kraljevski rod Amala. Posle smrti Teodoriha Kasiodor u južnoj Italiji osniva manastir Vivarijum - bavio se strogo intelektualnim radom. Istorija Gota nije sačuvana, ali su fragmenti sačuvani u Jordanesovoj Istoriji Gota.
Najveći deo Gotskog stanovništva je prihvatio politiku Teodoriha - dovodili su decu u školu, učili na latinskom, utapali su se u rimsku kulturu.
Ali, postojala je opozicija i među Gotima i među Rimljanima, jer je Teodorih vladao dosta čvrstom rukom. Opozicija na Gotskoj strani su vojnici - smatrali da Teodorih vodi narod u Italiju da pljačka, a to se nije ostvarilo; ali dok je bio živ Teodorih nije bilo pobune. Na rimskoj strani opozicija je u njemu videla nepismenog varvarina. Došlo je i do zavere Rimljana. Zaverenici su bili naročito aristokratija, senat, intelektualci i dva poznata rimska filozofa Boecije i Simah. Počeli su da se dopisuju sa Konstantinopoljem zbog podrške. Teodorih je pohvatao zaverenike i zatvorio ih. U zatvoru Boecije piše "O utesi filozofije" - pesimistička razmišljanja jednog od poslednjih Rimljana. Ubrzo su zaverenici bili pogubljeni
Teodorih je umro 526. godine. Vladao je u Italiji od 488 - 526.g. Presto je ostavio kćerki Amalasvinti koja je imala najveće moguće obrazovanje u rimskom smislu. Okružila se rimskim intelektualcima i delovala je kao da je rođena Rimljanka. Bila je veći pristalica gotsko-rimske simbioze od oca. Vojnici Goti su pod njenom vlašću počeli da se bune. Amalasvinta je izjavila da vlada u ime svog maloletnog sina Atanariha i polako se sporazumevala sa vojničkom opozicijom na čijem je čelu bio njen rođak Teodat, čak se i udala za njega pokušavajući da spase presto. Protiv nje je skovana zavera i one je ubijena, a Ostrogoti su se vratili starim antirimskim idealima i počeli da biraju kraljeve izmedju svojih družina.
Prvi kralj Vitiges - potpuno se okružio vojnicima Gotima. Rimljani su počeli da napuštaju dvor u Raveni, otišao je i Kasiodor. U ovo vreme kreće vizantijska ofanziva pod komandom Narzesa i Velizara koji uspevaju da nanesu poraze Ostrogotima, a sam Vitiges je zarobljen i odveden kao rob u prestonicu Vizantije. Goti su 545. godine izabrali za kralja Totilu - vojnog zapovednika koji je vodio antirimsku politiku. Napadali su, pljačkali i prodavali Rimljane kao roblje. Totila je izdao nove edikte po kojima su Rimljani van zakona. Prvo su stradale vile a zatim i gradovi. Totila je pokušao da pruži žestok otpor, ali uzalud. Vizantijska vojska je nadirala na sever. Rimljani su se stavljali na raspolaganje Vizantincima, ali je borba trajala nekoliko godina. Prvo je komandovao Velizar pa Narzes koji je počeo da trazi saveznike među varvarima - Germanima i obratio se Langobardima koji su bili germanski narod koji se 20-tih godina VI veka spustio iz severne Evrope u Panoniju; sirov narod koji je satro vise drugih varvarskih naroda. U Panoniji su se borili za prestiž Langobardi i Gepidi - sukobljavali su se oko Sirmijuma. Da bi privukao Langobarde Narzes im je poslao darove. Južno voće ih je najviše očaralo i pošli su u Italiju gde su dosta pomogli Narzesu.
Posle 552. (umro Totila) Ostrogoti se povlače na sever. Vizantinci i Langobardi ih uništavaju i 554 g. Ostrogotska država je uništena. Justinijan je sebe smatrao Rimljaninom i posto je oslobodio Rimljane od varvara hteo je da vlada celim Rimskim Carstvom.
Langobardi
Langobardi su germansko pleme koje je živelo na severu Evrope, najviše u donjem toku Labe oko ušća na levoj obali. Počeli su da se sele kasnije od mnogih germanskih naroda. Krenuli su na jug spuštajući se ka Panoniji. Pavle Đakon kaže da su živeli u Panoniji 42 godine - došli su oko 526. godine, a otišli 568.g. Došavši u Panoniju zatekli su razne narode - Gepide, neevropske narode i Slovene. Sloveni se pod tim imenom javljaju tek u VI veku. Sloveni su već upadali na teritoriju Carstva u proleće i leto dolinama Morave i Vardara. Pljačkali su okolne provincije i vraćali se u Panoniju do 60-tih godina VI veka. To je vreme oštre borbe izmedju Langobarda i Gepida. Langobardi su pozvali Avare. Avari su došli 567-568 godine i sa Langobardima su satrli Gepide (borili su se oko Sirmijuma). Gepidi su bili uništeni kao narod.
554. godine Langobardi su uništili Italiju na poziv Vizantije. Langobardima se svidela Italija, ali su po nalogu Narzesa morali da je napuste. U Panoniji su živeli do smrti Justinijana 565.g. i kada je on umro, 567-568 g. u Panoniju je uleteo Azijski narod Avari - slični Hunima. Oni su bili surovi i krvoločni stepski nomadi. Stigli su u Panoniju jer su ih Langobardi pozvali da im pomognu u međusobnim sukobima sa Gepidima. Avari su uništili Gepide, a potom su počeli da uništavaju i Langobarde. 568. g. Alboim, kralj Langobarda je predložio da osvoje Italiju i to je prihvaćeno iste godine. Osvajanje je bilo surovo i krvavo sa antirimskim karakterom.
Zauzeli su severnu Italiju, deo srednje Italije, ali je Ravenski egzarhat ostao u rukama Vizantinaca. Egzarh upravlja Venecijom, Ravenom i delom Italije koji gleda na Jadran. Langobardi osnivaju 2 vojvodstva Benevent i Sporeto koji nisu bili vezani za prestonicu Paviju i njenu teritoriju. Italija je sada podeljena na Langobardsku i Vizantijsku teritoriju. Vizantijci su kontrolisali Rimski dukat (dux) i južnu Italiju. Nakon ovog osvajanja je pobijeno dosta rimskog stanovništva i pretvoreno u roblje, čak su i senatori stradavali. Stanovnici Italije su na razne načine pokušavali da zaštite decu od Langobarda.
Langobardi su došli kao arijanci. Zategnutosti izmedju Langobarda i Rimljana su bile jake. Langobardi su pljačkali lokalne crkve iako su bili hrišćani. U Italiji je u 3. deceniji VI veka stvoren prvi zapadno monaški red Benediktinski u manastiru Monte Kasino u južnoj Italiji koji se neobično brzo širio. Langobardi su napadali te benediktinske manastire. Krajem VI veka su upali u južnu Italiju i spalili Monte Kasino - uništena je bila i regula Sv. Benedikta. Fratri su pobegli u Kapu i to je vreme koje se u životu reda označava kao kapuanski period.
Langobardi su se naselili u Italiju, razmestili su se po rodovima. Na langobardskom se rod kaže FARA. Otuda prefiks na nekim lokalitetima.
U početku su se jasno razlikovali Langobardi i Rimljani. Rimljani su u Langobardskoj državi potčinjeni. Tokom vremena među Langobardima su se pojavile 2 tendencije - 1. da se šire van teritorije koju su zauzeli (strahovao je papa da ne krenu na Rim) 2. krajem VI i početkom VII veka pod uticajem misionara polako napuštaju arijanstvo. Početkom VII veka arijanstvo je polako nestajalo među Langobardima. To je malo doprinelo smanjenju surovosti prema Rimljanima. Počeli su da se obrazuju na latinskom, da se utapaju u rimsku kulturu.
Tek u VIII veku su počeli da razaraju Vizantijske teritorije u Italiji jer je u samoj Vizantiji došlo do preokreta, pa nisu vise mogli da brane udaljene delove.
756.g. langobardski kralj priznaje vrhovnu vlast Pipina malog. Njegov sin Karlo Veliki 774. je napravio pohod i zauzeo Paviju i u titulu dodao "kralj Langobarda". Langobardska kraljevina je postojala od 568-774.
Vandali su istočno germansko pleme koje iz svoje postojbine Jitlanda (Danska) prelazi tokom V veka p.n.e. u dolinu Odre. Pleme je podeljeno na dva dela, na Silinge i Harije (kasnije Azdinzi, po kraljevskom rodu koji je njima vladao).
Početak njihovog kretanja je bio u drugoj polovini II v. na jug, učestvuju u Markomanskom ratu i 174. Marko Aurelije im je dao zemlju u Dakiji, gde su živeli do 30-tih godina IV veka. Odatle ih istiskuju Goti, a car Konstantin im dopušta da se nasele u Panoniji sa pravima konjičkih odreda (tada su prešli u arijanstvo).
Početkom V veka istiskuju ih Huni i oni kreću na zapad uz Dunav, ka Rajni i stupaju u borbu sa galskim i germanskim plemenima, pridružuju im se Alani i Svevi (sarmatska plemena). Pod pritiskom Vandala, Alana i Sveva 406.god granica popusta i oni upadaju u Španiju.Deset godina kasnije vizigotski kralj Valija ih proteruje iz Španije. 429. god. na čelu sa kraljem Gajzerihom prešli su Gibraltarski moreuz i stigli u severnu Afriku. Sledeće godine Gajzerih opseda grad Hipo Regius gde Sv. Avgustin provodi poslednje dane (14 mesečna opsada) 435. godine Gajzerih postaje gospodar triju Mauritanija, a 439. napada i pljačka Kartaginu, gde je kasnije stvorio flotu.
442. godine izvršili su konfiskaciju zemljišta od krupnih sopstvenika koji su pružali oštar otpor za razliku od nižih klasa. Na zemljišta koja su ostala u posedu krupnih zemljoposednika razrezani su porezi, a konfiskovana zemlja je podeljena u parcele sortes i oslobođena poreza.
Nakon smrti Valentijana III 455. godine Gajzerihova flota pustoši Siciliju, obale Italije i upada i pljačka Rim 14 dana.
Prema uređenju koje joj je dao Gajzerih, Vandalska kraljevina ostaje do 530. god država sa vojničkim i apsolutističkim uređenjem. Kuju novac sličan rimskom, u diplomatiji i zakonodavstvu zadržavaju latinski jezik, ali se ipak protive svakoj vrsti mešanja sa Rimljanima (što se najviše odnosi na brakove).
468. godine protiv Vandalske kraljevine u Africi, Konstantinopolj je poslao flotu od preko 1000 brodova pod vođstvom carskog vojskovođe Vasilisa, šuraka Lava I koji je bio potpuno nesposoban vojnik.
Gajzerihov naslednih Hunerih preduzima 484. svirepe represalije protiv hrišćana (pravoveraca). Oslabljena usled verske podvojenosti kraljevina ne može da se odupre ni pobuni Berbera ni Mavara, koji su izazvali pad Hilderiha (postojala su dva vladara izmedju Huneriha i Hilderiha) koji se obraća Justinijanu za pomoć. Sa vojskom od 18 000 ljudi Velizar se 533. god ukrcao za Afriku, zarobio kralja Gelimera i 534. se vratio u Konstantinopolj kao pobednik.
Gotski kraljevi su se obično predstavljali kao carski izvršioci i uživali su u titulama kao što je patricijska.
Ostrogoti
Živeli su u zaleđu Crnog mora (u istočnom delu). Zbog toga su bili prve žrtve hunskog osvajanja. Kada su Huni uleteli u Evropu 375. pobedili su Ostrogote i ubili njihovog kralja. Od tada su Ostrogoti ušli u Hunski plemenski savez. Huni su ih vukli prvo na zapad u Panoniju, a zatim su učestvovali u Hunskim osvajanjima. u bici na Katalaunskim poljima 451. Ostrogotski je kralj formalno činio svitu Hunskom kralju, a Huni su ih uvažavali jer su bili brojni i ratnički narod. Tako je bilo do smrti Atile. Kada je umro Atila, Ostrogoti su digli bunu, oslobodili se Hunske zavisnosti i od 6. decenije V veka Ostrogoti postaju samostalni. Živeći u Panoniji oni su se 60-tih i 70-tih godina V veka zaletali u rimske provincije (istočni delovi Balkanskog poluostrva, Mezija, Makedonija, Trakija). Hunska opasnost je bila zamenjena Ostrogotskom opasnošću za istočno Carstvo. Ostrogoti su bili vrlo štetni za Konstantinopolj, naročito kad je na presto došao Teodorih (488-526) koji je mladost proveo u prestonici Vizantije, gde je upoznao rimsku ratnu tehniku. Teoderih je kasnije uzimao za službu u svojoj administraciji Rimljane senatorskog ranga i tako doneo Italiji efikasniju vlast od one pod Stilihonom. Rimljani (Vizantijci) su praktikovali da uzimaju ugledne taoce da bi tako nagovorili varvarske narode da poštuju ugovore koje su sklopili. Rimljani su mislili da se sa Teodorihom može postići sporazum (da se Ostrogoti gurnu dalje na zapad u Italiju).
U Italiji u V veku je bila teška situacija. 410. god Vizigoti su opljačkali Rim. 455. godine Vandali su opljačkali Rim. Rimski carevi nisu imali stvarnu vlast. Italija je bila puna germanskih vojničkih odreda i stvarnu vlast su imali komandanti germanskih najamničkih odreda. To je sredinom V veka bilo Ricimer, 60-70 V veka Gundobad (Burgund), dok se u Italiju nije vratio Rimski aristokrata sa dvora Atile (notar) gde je zaradio velike pare - Orest. Vratio se u Italiju, zbacio cara Julija Nepota 475. i postavio za cara Romula Avgustula svog sina. Osnovni problem je bio da se slozi sa germanskim najamnicima na čijem čelu je bio Odoakar. On je postavljao ultimatum da germanskim vojnicima u Italiji Rimljani daju deo poseda sa robovima, da bi imali prihode te da bi ostali pod oružjem i postali vojnici i vladari. Rimljani su to odbili pa je Odoakar 476. godine zbacio Romula Avgustula i poslao znake carskog dostojanstva u Konstantinopolj i više na zapadu carevi nisu birani. Odoakar je međutim izjavio istočnom caru da ce vladati u njegovo ime Italijom. Zenon, čije su provincije pustošili Ostrogoti zadovoljio se obećanjem Odoakara i otposlao ga na pohod. Odoakar je vremenom sve vise tiranisao senat i rimski narod i vladao samostalno i nezavisno.
Zenon poziva u zvaničnu posetu Konstantinopolju Ostrogotskog kralja Teodoriha koji je sa svojim narodom živeo u Panoniji, Iliriku. (Istoričar Jordanes) Zenon je dočekao Teodoriha, dodelio mu titulu konzula i carskog sina, podigao u njegovu čast statuu u Carigradu i oni su sklopili savez. U tom savezu Teodorih je bio taj koji je predložio Zenonu da ode sa svojim narodom u Italiju protiv Odoakara. Ugovor je bio: ako Teodorih pobedi Odoakara, oni ce vladati Italijom u ime istočnog cara, a ako izgubi, car neće pretrpeti nikakvu štetu. Teodorih je predložio da Ostrogoti snose sve troškove. Danas se smatra da je Zenon poslao Teodoriha u Italiju iz 2 razloga: da gurne Ostrogote sto dalje od provincija Carstva koje su bile ugrožene od Ostrogota, i ako može uz pomoć Ostrogota da kazni Odoakara.
488.g Teodorih je sa svojim narodom iz južne Panonije (Sirmijuma) krenuo uz Savu, ušao u Italiju sa severoistočne strane. Na znak da on dolazi Odoakar mu se suprotstavio i u ravnicama Verone došlo je do krvave bitke u kojoj je pobedio Teodorih. Odoakar se povukao i u narednim godinama je slao glasnike nastojeći da se s njim sporazume i da dobije deo Italije. Teodorih mu je ovo odobrio, ugovorio je da Odoakar dođe na njegov dvor i na večeri ga je ubio (493.god). Teodorih je bio samostalan gospodar cele Italije, uspostavljena je ostrogotska vlast.
Posle ovoga, Teodorih je držao Apeninsko poluostrvo, Siciliju, deo provincije Dalmacije, deo Recije i Norika, cak i deo Provanse. Njegovo osvajanje nije imalo rušilački karakter niti antirimske tendencije. Njemu su želeli da se priključe Germani i robovi iz Italije. On se proglasio sa predstavnika istočnog cara i zato ih je odbijao.
Da ne bi remetio situaciju Teodorih je Gote razmestio na imanja Odoakarovih vojnika. Država je u sebi imala dvojstvo gotsko-italska kraljevina, a titula Teodoriha je bila Rex Gotorum et Italicorum. Vojnici su bili Goti, činovnici Rimljani. Teodorih je nastojao da Rimljane privuče na svoju stranu. Rimljanima je suđeno po rimskom, a Gotima po običajnom gotskom pravu. Goti su bili arijanci a Rimljani pravoverni, ali je Teodorih branio sukobe. Za prestonicu je uzeo Ravenu a dvor je uredio po rimskom uzoru. Oblačio se kao rimski carevi, a počeli su ga nazivati Avgustom. Spasavao je rimske spomenike, dovlačio je stubove i kapitele iz Rima. Neki istoričari ovo nazivaju "vreme Teodorihove renesanse". Teodorih je počeo praksu koja ce se kroz srednji vek nastaviti - svoje kćeri je počeo da udaje za druge vladare: vizigotski dvor u Španiji, franački dvor u Galiji - brakovi zalog prijateljskih odnosa. On je bio u zenitu evropske politike.
Deo rimskih aristokratskih krugova mu je prišao, a on im je dao visoke činovničke funkcije. Najistaknutiji Rimljanin koji mu je prišao je Kasiodor - stari rimski senator jedan od najvećih intelektualaca. Napisao je Istoriju Gota, verovatno na podsticaj Teodoriha, želeći da proslavi ostrogotski kraljevski rod Amala. Posle smrti Teodoriha Kasiodor u južnoj Italiji osniva manastir Vivarijum - bavio se strogo intelektualnim radom. Istorija Gota nije sačuvana, ali su fragmenti sačuvani u Jordanesovoj Istoriji Gota.
Najveći deo Gotskog stanovništva je prihvatio politiku Teodoriha - dovodili su decu u školu, učili na latinskom, utapali su se u rimsku kulturu.
Ali, postojala je opozicija i među Gotima i među Rimljanima, jer je Teodorih vladao dosta čvrstom rukom. Opozicija na Gotskoj strani su vojnici - smatrali da Teodorih vodi narod u Italiju da pljačka, a to se nije ostvarilo; ali dok je bio živ Teodorih nije bilo pobune. Na rimskoj strani opozicija je u njemu videla nepismenog varvarina. Došlo je i do zavere Rimljana. Zaverenici su bili naročito aristokratija, senat, intelektualci i dva poznata rimska filozofa Boecije i Simah. Počeli su da se dopisuju sa Konstantinopoljem zbog podrške. Teodorih je pohvatao zaverenike i zatvorio ih. U zatvoru Boecije piše "O utesi filozofije" - pesimistička razmišljanja jednog od poslednjih Rimljana. Ubrzo su zaverenici bili pogubljeni
Teodorih je umro 526. godine. Vladao je u Italiji od 488 - 526.g. Presto je ostavio kćerki Amalasvinti koja je imala najveće moguće obrazovanje u rimskom smislu. Okružila se rimskim intelektualcima i delovala je kao da je rođena Rimljanka. Bila je veći pristalica gotsko-rimske simbioze od oca. Vojnici Goti su pod njenom vlašću počeli da se bune. Amalasvinta je izjavila da vlada u ime svog maloletnog sina Atanariha i polako se sporazumevala sa vojničkom opozicijom na čijem je čelu bio njen rođak Teodat, čak se i udala za njega pokušavajući da spase presto. Protiv nje je skovana zavera i one je ubijena, a Ostrogoti su se vratili starim antirimskim idealima i počeli da biraju kraljeve izmedju svojih družina.
Prvi kralj Vitiges - potpuno se okružio vojnicima Gotima. Rimljani su počeli da napuštaju dvor u Raveni, otišao je i Kasiodor. U ovo vreme kreće vizantijska ofanziva pod komandom Narzesa i Velizara koji uspevaju da nanesu poraze Ostrogotima, a sam Vitiges je zarobljen i odveden kao rob u prestonicu Vizantije. Goti su 545. godine izabrali za kralja Totilu - vojnog zapovednika koji je vodio antirimsku politiku. Napadali su, pljačkali i prodavali Rimljane kao roblje. Totila je izdao nove edikte po kojima su Rimljani van zakona. Prvo su stradale vile a zatim i gradovi. Totila je pokušao da pruži žestok otpor, ali uzalud. Vizantijska vojska je nadirala na sever. Rimljani su se stavljali na raspolaganje Vizantincima, ali je borba trajala nekoliko godina. Prvo je komandovao Velizar pa Narzes koji je počeo da trazi saveznike među varvarima - Germanima i obratio se Langobardima koji su bili germanski narod koji se 20-tih godina VI veka spustio iz severne Evrope u Panoniju; sirov narod koji je satro vise drugih varvarskih naroda. U Panoniji su se borili za prestiž Langobardi i Gepidi - sukobljavali su se oko Sirmijuma. Da bi privukao Langobarde Narzes im je poslao darove. Južno voće ih je najviše očaralo i pošli su u Italiju gde su dosta pomogli Narzesu.
Posle 552. (umro Totila) Ostrogoti se povlače na sever. Vizantinci i Langobardi ih uništavaju i 554 g. Ostrogotska država je uništena. Justinijan je sebe smatrao Rimljaninom i posto je oslobodio Rimljane od varvara hteo je da vlada celim Rimskim Carstvom.
Langobardi
Langobardi su germansko pleme koje je živelo na severu Evrope, najviše u donjem toku Labe oko ušća na levoj obali. Počeli su da se sele kasnije od mnogih germanskih naroda. Krenuli su na jug spuštajući se ka Panoniji. Pavle Đakon kaže da su živeli u Panoniji 42 godine - došli su oko 526. godine, a otišli 568.g. Došavši u Panoniju zatekli su razne narode - Gepide, neevropske narode i Slovene. Sloveni se pod tim imenom javljaju tek u VI veku. Sloveni su već upadali na teritoriju Carstva u proleće i leto dolinama Morave i Vardara. Pljačkali su okolne provincije i vraćali se u Panoniju do 60-tih godina VI veka. To je vreme oštre borbe izmedju Langobarda i Gepida. Langobardi su pozvali Avare. Avari su došli 567-568 godine i sa Langobardima su satrli Gepide (borili su se oko Sirmijuma). Gepidi su bili uništeni kao narod.
554. godine Langobardi su uništili Italiju na poziv Vizantije. Langobardima se svidela Italija, ali su po nalogu Narzesa morali da je napuste. U Panoniji su živeli do smrti Justinijana 565.g. i kada je on umro, 567-568 g. u Panoniju je uleteo Azijski narod Avari - slični Hunima. Oni su bili surovi i krvoločni stepski nomadi. Stigli su u Panoniju jer su ih Langobardi pozvali da im pomognu u međusobnim sukobima sa Gepidima. Avari su uništili Gepide, a potom su počeli da uništavaju i Langobarde. 568. g. Alboim, kralj Langobarda je predložio da osvoje Italiju i to je prihvaćeno iste godine. Osvajanje je bilo surovo i krvavo sa antirimskim karakterom.
Zauzeli su severnu Italiju, deo srednje Italije, ali je Ravenski egzarhat ostao u rukama Vizantinaca. Egzarh upravlja Venecijom, Ravenom i delom Italije koji gleda na Jadran. Langobardi osnivaju 2 vojvodstva Benevent i Sporeto koji nisu bili vezani za prestonicu Paviju i njenu teritoriju. Italija je sada podeljena na Langobardsku i Vizantijsku teritoriju. Vizantijci su kontrolisali Rimski dukat (dux) i južnu Italiju. Nakon ovog osvajanja je pobijeno dosta rimskog stanovništva i pretvoreno u roblje, čak su i senatori stradavali. Stanovnici Italije su na razne načine pokušavali da zaštite decu od Langobarda.
Langobardi su došli kao arijanci. Zategnutosti izmedju Langobarda i Rimljana su bile jake. Langobardi su pljačkali lokalne crkve iako su bili hrišćani. U Italiji je u 3. deceniji VI veka stvoren prvi zapadno monaški red Benediktinski u manastiru Monte Kasino u južnoj Italiji koji se neobično brzo širio. Langobardi su napadali te benediktinske manastire. Krajem VI veka su upali u južnu Italiju i spalili Monte Kasino - uništena je bila i regula Sv. Benedikta. Fratri su pobegli u Kapu i to je vreme koje se u životu reda označava kao kapuanski period.
Langobardi su se naselili u Italiju, razmestili su se po rodovima. Na langobardskom se rod kaže FARA. Otuda prefiks na nekim lokalitetima.
U početku su se jasno razlikovali Langobardi i Rimljani. Rimljani su u Langobardskoj državi potčinjeni. Tokom vremena među Langobardima su se pojavile 2 tendencije - 1. da se šire van teritorije koju su zauzeli (strahovao je papa da ne krenu na Rim) 2. krajem VI i početkom VII veka pod uticajem misionara polako napuštaju arijanstvo. Početkom VII veka arijanstvo je polako nestajalo među Langobardima. To je malo doprinelo smanjenju surovosti prema Rimljanima. Počeli su da se obrazuju na latinskom, da se utapaju u rimsku kulturu.
Tek u VIII veku su počeli da razaraju Vizantijske teritorije u Italiji jer je u samoj Vizantiji došlo do preokreta, pa nisu vise mogli da brane udaljene delove.
756.g. langobardski kralj priznaje vrhovnu vlast Pipina malog. Njegov sin Karlo Veliki 774. je napravio pohod i zauzeo Paviju i u titulu dodao "kralj Langobarda". Langobardska kraljevina je postojala od 568-774.
Нема коментара:
Постави коментар