Engleska u poznom srednjem veku (XIV – XV vek)
Edvard II (1307-1327) nasledio je svog oca Edvarda I. Bio je nesposoban, slab i neodlučan, uvek pod uticajem drugih koji su pokušavali da ograniče kraljevski uticaj na administraciju. Postavljenja na visoke položaje u državnoj upravi, poput kancelara ili blagajnika morale su da potvrde velmože u parlamentu, odnosno veliki savet. Ali ni ovaj savet nije bio večan. Toma od Lankastera ubio je kraljevog miljenika Pitera Gejvstona, pa se onda na njega digao Edvard. Posle toga, kraljevstvom su, u kraljevo ime, vladali članovi porodice Dispensera, dok ih kraljica Izabela i njen ljubavnik Rodžer Mortimer nisu zbacili i naterali kralja da se odrekne prestola u korist svog sina. Nekoliko godina, umesto njega vladali su ovo dvoje koji su bezobzirno pljačkali i terorisali državu, sve dok nisu ubili omiljenog ujaka Edvarda III, koji ih je onda srušio, pogubio Mortimera, a Izabelu zatvorio na jedno imanje.
Duga vladavina Edvarda III (1327-1377) predstavlja značajno razdoblje za razvoj engleskih političkih ustanova. Edvard je više voleo državnu upravu koju bi činili kraljevski službenici, kao u vreme njegovog dede. Kada mu je, u jednom trenutku novac bio potreban, Edvard je pristao da baroni vrše nadzor nad njegovim ministrima, ali je ubrzo povukao obećanje. Pred kraj svoje vladavine dopustio je da baroni sprovedu svoju zamisao o odgovornosti ministara. Ustanovljeno je načelo da kraljevi ministri mogu da budu kažnjeni zbog izvršavanja nezakonitih naređenja. Bili su to počeci postupka koji je nazvan utvrđivanje odgovornosti. Edvard nije bio naročito zainteresovan za unutrašnju upravu u Engleskoj, jer je u suštini bio vojnik i zbog svojih uspeha u ratovanju, postao je nacionalni junak, a otvorenošću i opuštenim ponašanjem stekao je veliku naklonost naroda.
Tokom njegove vladavine ustalio se običaj da se u Veliki savet pozivaju sinovi ljudi koji su ranije sedeli u njemu. Takođe je došlo i do postepenog povlačenja crkvenog činioca iz parlamenta. Do kraja njegove vladavine broj crkvenih lica koja su sedela u parlamentu sveden je na 21 episkopa i 27 opata i priora. Vitezovi iz okruga i građani održavali su svaki svoje posebne sednice kako bi se posavetovali o pitanjima koja će biti izneta na zajedničkom zasedanju. Pošto oni nisu ulazili u sastav Velikog saveta, ubrzo su počeli da drže zajedničke sastanke kako bi odredili svoj stav. Uskoro je za njih počeo da se koristi naziv predstavnici naroda (commons). Pre Edvarda III ovi predstavnici su imali vrlo malo učešće u radu parlamenta. Oni su mogli da sačine peticiju i podnesu je Gornjem domu, a ako je on odobri, ona je prosleđivana kralju i savetu. Ova forma postala je, za vreme Edvarda III način uvođenja novih zakona.
Možda najznačajnija novina u oblasti sudstva za vreme Edvardove vladavine bilo je uvođenje mirovnih sudija. Još za vreme Edvarda I u svakom okrugu uvedeni su službenici koji su nazivani čuvari mira i oni su nadgledali šerifa i istražne organe. Dobivši pravo da sude optuženima za krivična dela, 1329. godine, oni su postali mirovne sudije. Propisom iz 1388. godine predviđeno je da se sve sudije iz jednog okruga moraju sastati u sedištu okruga četiri puta godišnje kako bi sprovodili suđenje i obavljali druge poslove. Sudije je postavljao kralj, a birane su iz redova plemića i sitnijih zemljoposednika. Oni nisu primali platu i bili su najodaniji interesima svog društvenog sloja. Uvođenje mirovnih sudija označilo je uspon političkog značaja sloja sitnog seoskog plemstva nazivani gospoda. U oblastima oko gradova koji su u XV veku doživeli uspon zahvaljujući proizvodnji vunenih tkanina, bilo je gotovo nemoguće uočiti razliku između gospodina i trgovaca.
1348. godine Englesku je zadesila epidemija kuge. Neki istoričari smatraju da je pomrla možda i polovina stanovništva, mada je daleko verovatnije da je taj procenat bio negde oko 1/3. Usled nedostatka radne snage cena nadnica je skočila, ali isto tako i cena osnovnih potrepština. Kraljeva ordonansa iz 1349. godine je propisala da svi muškarci i žene koji nisu stariji od 60 godina, a nemaju sopstvene zemlje ni drugih sredstava za život, stupaju u najam kod onog ko želi da ih uzme i to za platu koja je bila u visini one pre doba kuge. Za prekršaje ovog propisa, predviđene su globa i tamnica. Dve godine kasnije Donji dom se obratio kralju sa žalbom da se ordonansa ne sprovodi. Na molbu parlamenta izdat je Statut o radnicima, koji je vrlo detaljno ponovio osnovne stavove ordonanse i pojačao kazne za kršenje odredbe. Ali ni statut nije imao očekivani uticaj, pa se Donji dom više puta obraćao kralju s molbom za preduzimanje mera protiv prekršilaca statuta. Krupni feudalci u potrazi za radnom snagom često su gazili statut i davali višu nadnicu i nisu se ustručavali da primamljuju radnike svojih suseda. Lordovi su počeli da sve više pritiskaju seljake i da od njih traže sve veće rente i rabote. Ponekad oni počinju da se s novčane rente vraćaju na radnu rentu, da bi nadoknadili gubitak radne snage na svoj gazdinstvu.
Stogodišnji rat se u početku Edvardove vladavine odvijao veoma dobro po Engleze, ali od 1369. godine Francuzi uzvraćaju udarac. Akvitanija je ustala protiv engleske vlasti, a velike teritorije koje su ranije bile osvojene, sada su izgubljene. 1375. godine potpisano je primirje, po kome je Englezima ostalo samo nekoliko primorskih gradova na tlu Francuske. Rat sa Francuzima bio je doveo Englesku u neprijateljski odnos prema papi, te je već 1353. Edvard izdao statut kojim je zabranjeno iznošenje prestupa engleskih podanika pred papu, a otkazano je i plaćanje danka od hiljade funti sterlinga.
Kada je Edvard III umro 1377. godine njegov najstariji sin, Crni princ je već bio mrtav, pa je presto nasledio njegov mlađi sin Ričard II (1377-1399). On je došao na presto u vreme velikog nezadovoljstva, jer je strašna bubonska kuga koja je harala Engleskom 1348 i 1349. godine ubila skoro trećinu stanovništva, pa je to prouzrokovalo nestašicu radne snage i porast cena hrane. Preostali radnici odmah su zatražili veće nadnice ili bolje uslove. Parlament je na to odgovorio Statutom o nadnicama, koji su zamrznute i nadnice i cene. Ratovi u Francuskoj su takođe povećavali nezadovoljstvo. Da bi se teret poreza ravnomerno rasporedio, parlament je raspisao glavarinu, 1377. godine. Prvi takav porez bio je umeren i uspešno sakupljen, ali je drugi pokušaj 1381. godine doneo nevolje, prvenstveno što je porez bio utrostručen na 1 šiling po glavi. Pošto je na osnovu količine novca koji je sakupljen izgledalo da je stanovništvo države manje nego prilikom prethodnog skupljanja, službenici blagajne uputili su komisije da istraže ceo slučaj. Članovi ove komisije su ubijani, a seljaci iz Kenta, pod vodstvom Vata Tajlera, bivšeg vojnika zauzeli su Ročester, pa Kenterberi, gde su pobili nekoliko visokih crkvenjaka i otvorili zatvore, 1381. godine. Potom se njihova vojska pojavila pod Londonom. Niži slojevi gradskog stanovništva otvorilo im je kapije. Na kraju se mladi kralj morao sastati sa pobunjenim vođama i obećao da će ispuniti sve njihove zahteve. Prvi sastanak održan je u Majlendu, a drugi u Smitfildu. Posle prvog dana sastančenja kralj je odlučio da se on produži i na sutradan, ali je na sutrašnjem sastanku neko ubio Tajlera, a viši slojevi gradskog stanovništva koji su činili gradsku miliciju su se naoružali i krenuli na seljake i siromahe. Nemajući više vođe seljaci nisu prihvatili borbu. Davana su im svakojaka obećanja, te su se oni razišli u uverenju da su svi njihovi zahtevi ispunjeni. U ime kralja po grofovijama su razaslata naređenja da se riteri sakupe u Londonu. Riterski odredi su se potom dali u poteru za seljacima i bez mnogo muke ih uništili. Mnogo seljaka je povešano, a još više osakaćeno ili mučeno. Drugog vođu ustanka, Džona Bula svirepo su ubili, a kralj je poslao naredbu da seljaci moraju bez pogovora da slušaju svoje seniore i ispunjavaju sve one obaveze koje su imali pre ustanka. Ova pobuna donela je više štete nego koristi seljacima. Parlament je doneo razne ograničavajuće statute, a vlastelini oživeli neke stare obaveze i pojačali nadzor nad potčinjenima.
Kada je konačno preuzeo vlast u svoje ruke Ričard je ispunio činovništvo svojim bespogovorno odanim slugama. Mnoge svoje miljenike učinio je perovima, a neke od njih uveo je u svoj savet. Na početku njegove vladavine jedna grupa barona koji su sebe nazivali Gospodom pozivarima pokušala je da uspostavi nadzor nad državnim organima, ali su oni pohapšeni 1397. godine, izvedeni pred Gornji dom, i osuđeni na smrt ili progonstvo. Zatim je parlament primoran da prenese svoja ovlašćenja na jedan odbor čije je članove birao kralj. Ričard je zatim postavio određena pitanja sudijama o kraljevskoj vlasti koja su vodila ka jačanju njegove moći. Pošto je te sudije on postavljao, dobio je odgovore kakve je i očekivao, ali engleski baroni i narod nisu hteli ni da pomisle na mogućnost da ograničenja kraljevske vlasti maltene ne bude. Ričard je jasno pokazivao da apsolutnu vlast koju je teorijsku obezbedio namerava da sprovodi u praksi. Posledica toga bila je pobuna barona pod vođstvom Henrija od Lankastera. Kralj je na kraju ostao usamljen, te je morao da prizna poraz. Parlament se sastao i svečano objavio da svrgava Ričarda zbog kršenja zakona koji važe i za kralja i za narod. Henri od Lankastera je odmah istakao pravo na upražnjeni presto, mada stvarni naslednih prava na presto nije imao. Istinski naslednik bio je Edmund Mortimer, erl Marča, praunuk Lajonela, vojvode Klarensa, starijeg brata Jovana od Gana.
Parlament je ponovo učinio jedan presedan birajući Henrija na presto, pod imenom Henri IV (1399-1413). Henri je bio vešt vojskovođa i savestan i sposoban vladar, ali na vlast nije došao u baš najsrećnijim okolnostima. Presto je dugovao podršci moćnih barona, koji su za svoje usluge očekivali darove i povlastice. Pošto one nisu stizale dovoljno brzo, oni su se pripremali za novi ustanak. Kada je uskoro dignuta buna sa ciljem povratka Ričarda na presto, Henri je naredio njegovo ubistvo, ali je ipak tokom cele svoje vladavine morao da se bori sa baronima koji su organizovali više pobuna. Velšani su u isto vreme pronašli vođu u Ovenu Glendoveru koji je poveo ustanak i sklopio savez sa nezadovoljnim baronima. Pobune su ipak propale, a ustanak Velšana ugušen, ali je to samo iznurilo Henrijeva, ionako mala sredstva. U zamenu za novac parlament je iznudio sebi pravo da odobrava postavljenja kraljevskih službenika i članova saveta. Protiv člana parlamenta nije se mogao preduzeti nikakav postupak zbog onoga što je u parlamentu izrekao i nijedan član parlamenta nije smeo da bude uhapšen dok putuje na zasedanje, za vreme zasedanja ili u povratku kući.
Kada je Henri IV umro 1413. godine, nasledio ga je njegov sin Henri V (1413-1422). On je najveći deo svoje vlasti proveo u ratovanju u Francuskoj, pa se nema mnogo šta reći o njegovoj vladavini Engleskom. Baroni su nastavili da spletkare, ali nije bilo ozbiljnih otvorenih pobuna. Najopasnije među zaverama bile su one pletene oko Edmunda Mortimera, legalnog naslednika prestola. Muž njegove sestre Ričard od Kembridža predstavljao je pravu opasnost po Henrija V, pa ga je ovaj smaknuo 1415. godine zbog učešća u jednoj zaveri, a njegov stariji brat Edvard, vojvoda Jorka, umro je tokom bitke kod Aženkura, nekoliko meseci kasnije. Edmund Mortimer je umro 1424. godine, ne ostavivši naslednika. Time je Ričard, vojvoda Jorka, sin i naslednik Ričarda od Kembridža i Ane Mortimer postao ne samo posednik ogromnih imanja, već i punopravni kralj po zakonu nasleđa.
Henri V umro je 1422. godine kada je njegov sin Henri VI (1422-1461) imao samo nekoliko meseci. Vlast su preuzeli stričevi mladog kralja, Jovan od Bedforda i Hemfri, vojvoda Glostera. Engleska je bila u priličnom neredu zbog Hemfrija, a vlast su u njoj polako preuzimali članovi porodice Bofort, potomci Jovana od Gana i jedne dame koja je imala već nekoliko potomaka s njim. Parlament im je odrekao pravo na presto, ali su priznali njihovu zakonitost. Oni su igrali vodeću ulogu u državnoj upravi Henrija VI. Kraljevski prihodi su rasipani, a ljudi su čekali u redovima za svaku službu ili penziju, jer kralj nije znao da kaže «ne». Plemići i njihove pratnje vodili su neprekidne ratove, pljačkajući zemlju kad god su želeli. Rat u Francuskoj više nije išao na ruku Englezima i oni su trpeli poraz za porazom. Čak ih je napustio i vojvoda Burgundije, najverniji saveznik, kada su oni pokušali da uzmu Holandiju. Kad je Henri poludeo, Ričard od Jorka je proglašen za namesnika i priznat za naslednika prestola ako Henri ne dobije sina. Ludi kralj je na nesreću dobio naslednika. Kraljica Margareta je sumnjala u Ričardove namere, te ga je, uz pomoć Boforta i drugih plemića napala i proterala iz Engleske. On se ubrzo vratio i započeo je žestoki građanski rat, poznat kao Rat ruža. Već 1455. godine došlo je do prve bitke između pristalica jorške strane i feudalaca koji su držali u svojim rukama vlast pod Henrijem VI Lankasterom. Pet godina je ovaj sukob vođen sa promenljivom srećom, ali 1460. godine kraljevske snage potukle su jorkovce u bici kod Vejkfilda. Ričard od Jorka je poginuo u bici, a jedan od njegovih sinova je zarobljen i ubijen.
U roku od godinu dana posle ove bitke Edvard, drugi sin Ričarda od Jorka, tada devetnaestogodišnjak, razbio je lankasterovce, zauzeo London i uzeo krunu kao Edvard IV (1461-1483). Kraljica Margareta se nije predavala te je, pošto je privolela na svoju stranu Ričarda Nevila, nekadašnjeg Edvardovog saveznika neko vreme ozbiljno ugrožavala Edvarda. Na kraju kralj ju je porazio, te je ona oterana u progonstvo, a njen sin Edvard je poginuo. Starog i potpuno poludelog kralja Edvard je zatvorio u londonsku kulu, gde je na kraju i umro.
1475. godine Edvard IV je napao Francusku, želeći da obnovi osvajanja svojih prethodnika, ali se francuski kralj Luj XI otkupio jednokratnom sumom i godišnjom penzijom engleskom kralju.
Edvard je umro 1483. godine, ostavivši dva sina i nekoliko kćerki. Za namesnika je postavljen njegov brat, vojvoda Ričard od Glostera. Čini se da je Ričard odmah po stupanju na presto počeo sa pripremama za krunisanje svog sinovca, ali je iznenada parlament proglasio dvojicu prinčeva za nezakonite naslednike te je Ričard uzeo krunu. Prinčevi su smešteni u Kulu, a nedugo po Ričardovom krunisanju obojica su nestala. Ali Ričardu nije bilo suđeno da dugo vlada, jer je preko mora povratak pripremao Henri Tjudor, sin Margarete Bofort i barona lorda Stenlija. Luj XI je Henrija izbavio iz zatvora, pomogao mu da sakupi nešto vojske i uputio ga u Englesku. U bici kod Bosvorta, 22.8.1485. godine susrele su se tri vojske. Prvom je zapovedao Henri Tjudor, drugom Ričard III, a treću, najveću, činili su plemići pod vođstvom lorda Stenlija, koji su pokušavali da odluče kojoj će se strani prikloniti. Lord Stenli je prešao na stranu svog sinovca, na šta je veći deo Ričardove vojske takođe prebegao. Sam kralj poginuo je na bojištu, žestoko se boreći. Pobeda Henrija Tjudora donela mu je proglašenje za kralja od strane parlamenta, a on je učinio ustupak naslednom pravu time što se oženio Elizabetom, kćerkom Edvarda IV.
Edvard II (1307-1327) nasledio je svog oca Edvarda I. Bio je nesposoban, slab i neodlučan, uvek pod uticajem drugih koji su pokušavali da ograniče kraljevski uticaj na administraciju. Postavljenja na visoke položaje u državnoj upravi, poput kancelara ili blagajnika morale su da potvrde velmože u parlamentu, odnosno veliki savet. Ali ni ovaj savet nije bio večan. Toma od Lankastera ubio je kraljevog miljenika Pitera Gejvstona, pa se onda na njega digao Edvard. Posle toga, kraljevstvom su, u kraljevo ime, vladali članovi porodice Dispensera, dok ih kraljica Izabela i njen ljubavnik Rodžer Mortimer nisu zbacili i naterali kralja da se odrekne prestola u korist svog sina. Nekoliko godina, umesto njega vladali su ovo dvoje koji su bezobzirno pljačkali i terorisali državu, sve dok nisu ubili omiljenog ujaka Edvarda III, koji ih je onda srušio, pogubio Mortimera, a Izabelu zatvorio na jedno imanje.
Duga vladavina Edvarda III (1327-1377) predstavlja značajno razdoblje za razvoj engleskih političkih ustanova. Edvard je više voleo državnu upravu koju bi činili kraljevski službenici, kao u vreme njegovog dede. Kada mu je, u jednom trenutku novac bio potreban, Edvard je pristao da baroni vrše nadzor nad njegovim ministrima, ali je ubrzo povukao obećanje. Pred kraj svoje vladavine dopustio je da baroni sprovedu svoju zamisao o odgovornosti ministara. Ustanovljeno je načelo da kraljevi ministri mogu da budu kažnjeni zbog izvršavanja nezakonitih naređenja. Bili su to počeci postupka koji je nazvan utvrđivanje odgovornosti. Edvard nije bio naročito zainteresovan za unutrašnju upravu u Engleskoj, jer je u suštini bio vojnik i zbog svojih uspeha u ratovanju, postao je nacionalni junak, a otvorenošću i opuštenim ponašanjem stekao je veliku naklonost naroda.
Tokom njegove vladavine ustalio se običaj da se u Veliki savet pozivaju sinovi ljudi koji su ranije sedeli u njemu. Takođe je došlo i do postepenog povlačenja crkvenog činioca iz parlamenta. Do kraja njegove vladavine broj crkvenih lica koja su sedela u parlamentu sveden je na 21 episkopa i 27 opata i priora. Vitezovi iz okruga i građani održavali su svaki svoje posebne sednice kako bi se posavetovali o pitanjima koja će biti izneta na zajedničkom zasedanju. Pošto oni nisu ulazili u sastav Velikog saveta, ubrzo su počeli da drže zajedničke sastanke kako bi odredili svoj stav. Uskoro je za njih počeo da se koristi naziv predstavnici naroda (commons). Pre Edvarda III ovi predstavnici su imali vrlo malo učešće u radu parlamenta. Oni su mogli da sačine peticiju i podnesu je Gornjem domu, a ako je on odobri, ona je prosleđivana kralju i savetu. Ova forma postala je, za vreme Edvarda III način uvođenja novih zakona.
Možda najznačajnija novina u oblasti sudstva za vreme Edvardove vladavine bilo je uvođenje mirovnih sudija. Još za vreme Edvarda I u svakom okrugu uvedeni su službenici koji su nazivani čuvari mira i oni su nadgledali šerifa i istražne organe. Dobivši pravo da sude optuženima za krivična dela, 1329. godine, oni su postali mirovne sudije. Propisom iz 1388. godine predviđeno je da se sve sudije iz jednog okruga moraju sastati u sedištu okruga četiri puta godišnje kako bi sprovodili suđenje i obavljali druge poslove. Sudije je postavljao kralj, a birane su iz redova plemića i sitnijih zemljoposednika. Oni nisu primali platu i bili su najodaniji interesima svog društvenog sloja. Uvođenje mirovnih sudija označilo je uspon političkog značaja sloja sitnog seoskog plemstva nazivani gospoda. U oblastima oko gradova koji su u XV veku doživeli uspon zahvaljujući proizvodnji vunenih tkanina, bilo je gotovo nemoguće uočiti razliku između gospodina i trgovaca.
1348. godine Englesku je zadesila epidemija kuge. Neki istoričari smatraju da je pomrla možda i polovina stanovništva, mada je daleko verovatnije da je taj procenat bio negde oko 1/3. Usled nedostatka radne snage cena nadnica je skočila, ali isto tako i cena osnovnih potrepština. Kraljeva ordonansa iz 1349. godine je propisala da svi muškarci i žene koji nisu stariji od 60 godina, a nemaju sopstvene zemlje ni drugih sredstava za život, stupaju u najam kod onog ko želi da ih uzme i to za platu koja je bila u visini one pre doba kuge. Za prekršaje ovog propisa, predviđene su globa i tamnica. Dve godine kasnije Donji dom se obratio kralju sa žalbom da se ordonansa ne sprovodi. Na molbu parlamenta izdat je Statut o radnicima, koji je vrlo detaljno ponovio osnovne stavove ordonanse i pojačao kazne za kršenje odredbe. Ali ni statut nije imao očekivani uticaj, pa se Donji dom više puta obraćao kralju s molbom za preduzimanje mera protiv prekršilaca statuta. Krupni feudalci u potrazi za radnom snagom često su gazili statut i davali višu nadnicu i nisu se ustručavali da primamljuju radnike svojih suseda. Lordovi su počeli da sve više pritiskaju seljake i da od njih traže sve veće rente i rabote. Ponekad oni počinju da se s novčane rente vraćaju na radnu rentu, da bi nadoknadili gubitak radne snage na svoj gazdinstvu.
Stogodišnji rat se u početku Edvardove vladavine odvijao veoma dobro po Engleze, ali od 1369. godine Francuzi uzvraćaju udarac. Akvitanija je ustala protiv engleske vlasti, a velike teritorije koje su ranije bile osvojene, sada su izgubljene. 1375. godine potpisano je primirje, po kome je Englezima ostalo samo nekoliko primorskih gradova na tlu Francuske. Rat sa Francuzima bio je doveo Englesku u neprijateljski odnos prema papi, te je već 1353. Edvard izdao statut kojim je zabranjeno iznošenje prestupa engleskih podanika pred papu, a otkazano je i plaćanje danka od hiljade funti sterlinga.
Kada je Edvard III umro 1377. godine njegov najstariji sin, Crni princ je već bio mrtav, pa je presto nasledio njegov mlađi sin Ričard II (1377-1399). On je došao na presto u vreme velikog nezadovoljstva, jer je strašna bubonska kuga koja je harala Engleskom 1348 i 1349. godine ubila skoro trećinu stanovništva, pa je to prouzrokovalo nestašicu radne snage i porast cena hrane. Preostali radnici odmah su zatražili veće nadnice ili bolje uslove. Parlament je na to odgovorio Statutom o nadnicama, koji su zamrznute i nadnice i cene. Ratovi u Francuskoj su takođe povećavali nezadovoljstvo. Da bi se teret poreza ravnomerno rasporedio, parlament je raspisao glavarinu, 1377. godine. Prvi takav porez bio je umeren i uspešno sakupljen, ali je drugi pokušaj 1381. godine doneo nevolje, prvenstveno što je porez bio utrostručen na 1 šiling po glavi. Pošto je na osnovu količine novca koji je sakupljen izgledalo da je stanovništvo države manje nego prilikom prethodnog skupljanja, službenici blagajne uputili su komisije da istraže ceo slučaj. Članovi ove komisije su ubijani, a seljaci iz Kenta, pod vodstvom Vata Tajlera, bivšeg vojnika zauzeli su Ročester, pa Kenterberi, gde su pobili nekoliko visokih crkvenjaka i otvorili zatvore, 1381. godine. Potom se njihova vojska pojavila pod Londonom. Niži slojevi gradskog stanovništva otvorilo im je kapije. Na kraju se mladi kralj morao sastati sa pobunjenim vođama i obećao da će ispuniti sve njihove zahteve. Prvi sastanak održan je u Majlendu, a drugi u Smitfildu. Posle prvog dana sastančenja kralj je odlučio da se on produži i na sutradan, ali je na sutrašnjem sastanku neko ubio Tajlera, a viši slojevi gradskog stanovništva koji su činili gradsku miliciju su se naoružali i krenuli na seljake i siromahe. Nemajući više vođe seljaci nisu prihvatili borbu. Davana su im svakojaka obećanja, te su se oni razišli u uverenju da su svi njihovi zahtevi ispunjeni. U ime kralja po grofovijama su razaslata naređenja da se riteri sakupe u Londonu. Riterski odredi su se potom dali u poteru za seljacima i bez mnogo muke ih uništili. Mnogo seljaka je povešano, a još više osakaćeno ili mučeno. Drugog vođu ustanka, Džona Bula svirepo su ubili, a kralj je poslao naredbu da seljaci moraju bez pogovora da slušaju svoje seniore i ispunjavaju sve one obaveze koje su imali pre ustanka. Ova pobuna donela je više štete nego koristi seljacima. Parlament je doneo razne ograničavajuće statute, a vlastelini oživeli neke stare obaveze i pojačali nadzor nad potčinjenima.
Kada je konačno preuzeo vlast u svoje ruke Ričard je ispunio činovništvo svojim bespogovorno odanim slugama. Mnoge svoje miljenike učinio je perovima, a neke od njih uveo je u svoj savet. Na početku njegove vladavine jedna grupa barona koji su sebe nazivali Gospodom pozivarima pokušala je da uspostavi nadzor nad državnim organima, ali su oni pohapšeni 1397. godine, izvedeni pred Gornji dom, i osuđeni na smrt ili progonstvo. Zatim je parlament primoran da prenese svoja ovlašćenja na jedan odbor čije je članove birao kralj. Ričard je zatim postavio određena pitanja sudijama o kraljevskoj vlasti koja su vodila ka jačanju njegove moći. Pošto je te sudije on postavljao, dobio je odgovore kakve je i očekivao, ali engleski baroni i narod nisu hteli ni da pomisle na mogućnost da ograničenja kraljevske vlasti maltene ne bude. Ričard je jasno pokazivao da apsolutnu vlast koju je teorijsku obezbedio namerava da sprovodi u praksi. Posledica toga bila je pobuna barona pod vođstvom Henrija od Lankastera. Kralj je na kraju ostao usamljen, te je morao da prizna poraz. Parlament se sastao i svečano objavio da svrgava Ričarda zbog kršenja zakona koji važe i za kralja i za narod. Henri od Lankastera je odmah istakao pravo na upražnjeni presto, mada stvarni naslednih prava na presto nije imao. Istinski naslednik bio je Edmund Mortimer, erl Marča, praunuk Lajonela, vojvode Klarensa, starijeg brata Jovana od Gana.
Parlament je ponovo učinio jedan presedan birajući Henrija na presto, pod imenom Henri IV (1399-1413). Henri je bio vešt vojskovođa i savestan i sposoban vladar, ali na vlast nije došao u baš najsrećnijim okolnostima. Presto je dugovao podršci moćnih barona, koji su za svoje usluge očekivali darove i povlastice. Pošto one nisu stizale dovoljno brzo, oni su se pripremali za novi ustanak. Kada je uskoro dignuta buna sa ciljem povratka Ričarda na presto, Henri je naredio njegovo ubistvo, ali je ipak tokom cele svoje vladavine morao da se bori sa baronima koji su organizovali više pobuna. Velšani su u isto vreme pronašli vođu u Ovenu Glendoveru koji je poveo ustanak i sklopio savez sa nezadovoljnim baronima. Pobune su ipak propale, a ustanak Velšana ugušen, ali je to samo iznurilo Henrijeva, ionako mala sredstva. U zamenu za novac parlament je iznudio sebi pravo da odobrava postavljenja kraljevskih službenika i članova saveta. Protiv člana parlamenta nije se mogao preduzeti nikakav postupak zbog onoga što je u parlamentu izrekao i nijedan član parlamenta nije smeo da bude uhapšen dok putuje na zasedanje, za vreme zasedanja ili u povratku kući.
Kada je Henri IV umro 1413. godine, nasledio ga je njegov sin Henri V (1413-1422). On je najveći deo svoje vlasti proveo u ratovanju u Francuskoj, pa se nema mnogo šta reći o njegovoj vladavini Engleskom. Baroni su nastavili da spletkare, ali nije bilo ozbiljnih otvorenih pobuna. Najopasnije među zaverama bile su one pletene oko Edmunda Mortimera, legalnog naslednika prestola. Muž njegove sestre Ričard od Kembridža predstavljao je pravu opasnost po Henrija V, pa ga je ovaj smaknuo 1415. godine zbog učešća u jednoj zaveri, a njegov stariji brat Edvard, vojvoda Jorka, umro je tokom bitke kod Aženkura, nekoliko meseci kasnije. Edmund Mortimer je umro 1424. godine, ne ostavivši naslednika. Time je Ričard, vojvoda Jorka, sin i naslednik Ričarda od Kembridža i Ane Mortimer postao ne samo posednik ogromnih imanja, već i punopravni kralj po zakonu nasleđa.
Henri V umro je 1422. godine kada je njegov sin Henri VI (1422-1461) imao samo nekoliko meseci. Vlast su preuzeli stričevi mladog kralja, Jovan od Bedforda i Hemfri, vojvoda Glostera. Engleska je bila u priličnom neredu zbog Hemfrija, a vlast su u njoj polako preuzimali članovi porodice Bofort, potomci Jovana od Gana i jedne dame koja je imala već nekoliko potomaka s njim. Parlament im je odrekao pravo na presto, ali su priznali njihovu zakonitost. Oni su igrali vodeću ulogu u državnoj upravi Henrija VI. Kraljevski prihodi su rasipani, a ljudi su čekali u redovima za svaku službu ili penziju, jer kralj nije znao da kaže «ne». Plemići i njihove pratnje vodili su neprekidne ratove, pljačkajući zemlju kad god su želeli. Rat u Francuskoj više nije išao na ruku Englezima i oni su trpeli poraz za porazom. Čak ih je napustio i vojvoda Burgundije, najverniji saveznik, kada su oni pokušali da uzmu Holandiju. Kad je Henri poludeo, Ričard od Jorka je proglašen za namesnika i priznat za naslednika prestola ako Henri ne dobije sina. Ludi kralj je na nesreću dobio naslednika. Kraljica Margareta je sumnjala u Ričardove namere, te ga je, uz pomoć Boforta i drugih plemića napala i proterala iz Engleske. On se ubrzo vratio i započeo je žestoki građanski rat, poznat kao Rat ruža. Već 1455. godine došlo je do prve bitke između pristalica jorške strane i feudalaca koji su držali u svojim rukama vlast pod Henrijem VI Lankasterom. Pet godina je ovaj sukob vođen sa promenljivom srećom, ali 1460. godine kraljevske snage potukle su jorkovce u bici kod Vejkfilda. Ričard od Jorka je poginuo u bici, a jedan od njegovih sinova je zarobljen i ubijen.
U roku od godinu dana posle ove bitke Edvard, drugi sin Ričarda od Jorka, tada devetnaestogodišnjak, razbio je lankasterovce, zauzeo London i uzeo krunu kao Edvard IV (1461-1483). Kraljica Margareta se nije predavala te je, pošto je privolela na svoju stranu Ričarda Nevila, nekadašnjeg Edvardovog saveznika neko vreme ozbiljno ugrožavala Edvarda. Na kraju kralj ju je porazio, te je ona oterana u progonstvo, a njen sin Edvard je poginuo. Starog i potpuno poludelog kralja Edvard je zatvorio u londonsku kulu, gde je na kraju i umro.
1475. godine Edvard IV je napao Francusku, želeći da obnovi osvajanja svojih prethodnika, ali se francuski kralj Luj XI otkupio jednokratnom sumom i godišnjom penzijom engleskom kralju.
Edvard je umro 1483. godine, ostavivši dva sina i nekoliko kćerki. Za namesnika je postavljen njegov brat, vojvoda Ričard od Glostera. Čini se da je Ričard odmah po stupanju na presto počeo sa pripremama za krunisanje svog sinovca, ali je iznenada parlament proglasio dvojicu prinčeva za nezakonite naslednike te je Ričard uzeo krunu. Prinčevi su smešteni u Kulu, a nedugo po Ričardovom krunisanju obojica su nestala. Ali Ričardu nije bilo suđeno da dugo vlada, jer je preko mora povratak pripremao Henri Tjudor, sin Margarete Bofort i barona lorda Stenlija. Luj XI je Henrija izbavio iz zatvora, pomogao mu da sakupi nešto vojske i uputio ga u Englesku. U bici kod Bosvorta, 22.8.1485. godine susrele su se tri vojske. Prvom je zapovedao Henri Tjudor, drugom Ričard III, a treću, najveću, činili su plemići pod vođstvom lorda Stenlija, koji su pokušavali da odluče kojoj će se strani prikloniti. Lord Stenli je prešao na stranu svog sinovca, na šta je veći deo Ričardove vojske takođe prebegao. Sam kralj poginuo je na bojištu, žestoko se boreći. Pobeda Henrija Tjudora donela mu je proglašenje za kralja od strane parlamenta, a on je učinio ustupak naslednom pravu time što se oženio Elizabetom, kćerkom Edvarda IV.
Нема коментара:
Постави коментар