Stogodišnji rat (XIV i XV vek)
Doba između 1337. i 1453. godine naziva se periodom Stogodišnjeg rata, ali ovo vreme nije ni po čemu jedinstveno. Pariskim mirom iz 1259. godine kralj Henri III (1216-1272) odrekao se svojih zahteva za Normandijom, Menom, Anžuom, Turenom i Poatuom, ali mu je francuski kralj Luj IX (1226-1270) priznao pravo da zadrži onaj deo vojvodstva Akvitanije koji je još bio u engleskim rukama, kao feud francuske krune. Stvarna vlast engleskog kralja koju je vršio senešal Gaskonje, uglavnom je bila ograničena na neposrednu okolinu Bordoa i Bajone. Do početka druge polovine XIII veka, francuski kraljevi uspeli su da umanje nezavisnost svojih vazala, ali su između senešala Gaskonje i francuskih službenika izbijale žestoke svađe. Francuski kralj je 1294. godine i opet 1324. zauzeo vojvodstvo Gaskonju, izgovarajući se da je tamošnji vojvoda buntovni vazal. Ovi događaji ostavili su gorak ukus na engleskoj strani, pojačan činjenicom da posle smrti grofa Poatua, engleski kralj nije dobio obećane zemlje jer je grof umro bez naslednika.
Početkom XIV veka, zbog političke i privredne dominacije bogatih trgovaca, zanatlije u gradovima često su dizali bune i ustanke. Pošto grof Flandrije nije mogao da se sam izbori s tim, umešao se francuski kralj. Pošto je Flandrija bila važno tržište za Englesku engleski kralj nikako nije mogao da dopusti ovo mešanje. Tako se on stavio na stranu zanatlija. Odnosi su se dodatno zategli kad je 1328. godine Edvard III postao jedan od mogućih naslednika francuskog prestola. Naime, 1316. godine, smrću Luja X (1314-1316), Francuska se našla u velikim nevoljama, pošto je kralj ostavio iza sebe kćerku i trudnu udovicu. Kraljica je ubrzo rodila sina, ali je on uskoro umro. Vlast je kao namesnik preuzeo brat pokojnog kralja Filip, a Lujeva kćerka Jovanka udala se za rođaka Filipa, grofa Evrea i rodila mu sina koji je dodatno zakomplikovao stvar. Kada je Filip V umro 1322. godine ostavljajući samo kćerke, više nije bilo mesta raspravama, pa je njegov brat Karlo (1322-1328) nasledio presto. Pošto ni on nije imao muških naslednika izumrla je muška linija starije loze kuće Kapeta. Iste godine ubijen je i Edvard II, engleski kralj koji je bio oženjen Izabelom, kćerkom Filipa IV, koja ga je i ubila u saradnji sa svojim ljubavnikom Rodžerom Mortimerom, s kojim je sada vladala u ime Edvarda III. Izabela se pobunila protiv dolaska Filipa od Valoa na vlast, ali nije mogla da učini ništa. Mladi Edvard III otišao je 1329. godine u Francusku i položio zakletvu vernosti Filipu Vi za svoje vojvodstvo Gaskonju.
Sledeće, 1330. godine Edvard III je napunio 18 godina i uhapsio svoju majku i Rodžera Mortimera, te preuzeo vlast nad Engleskom u svoje ruke. Bio je dobar vojnik i komandant a znao je da odabere dobro saradnike, ali je bio loš strateg.
Filip VI (1328-1350) imao je iste slabosti kao i njegov suparnik, samo naglašenije, kao i još nekoliko svojih. Pravnici sa Filipovog dvora, procenili su 1330. godine da zakletva vernosti koju je Edvard položio Filipu nije odgovarajuća, pošto je on položio običnu zakletvu, a ne zakletvu kojom bi priznao Filipa za prvog među svojim seniorima. Edvard ovo nije želeo da uradi, te je izbio diplomatski spor. Filip je procenio da je kucnuo čas da istera Engleze iz Gaskonje i 1337. godine objavio je konfiskaciju vojvodstva. Edvard je na ovo objavio rat Filipu, «takozvanom kralju Francuske».
Osnovu francuske vojske činila je teško naoružana konjica sastavljena od plemića koji su pratili svoje seniore u pohodu. Pored konjice bila je tu milicija gradova, koja se sastojala od pešadije naoružane dugačkim kopljima. Jedini vojnici koji su u francuskoj vojsci bili opremljeni projektilnim oružjem bili su plaćenici sa samostrelima i to obično stranci. Engleska vojska je, sa druge strane, već bila uveliko profesionalizovana i prekaljena borbama sa Velšanima i Škotima. Osnovu je činila pešadija naoružana dugačkim kopljima i dugim lukovima, koji su imali veći domet i probojnost od samostrela. Edvard je svoje čete formirao tako što je nekom iskusnom i sposobnom ratniku, najčešće vitezu, davao određenu svotu novca da unajmi vojnike. Pored njih u vojsku su ulazili i baroni, erlovi i drugi feudalci koji su se uglavnom borili na konjima. Tako je vojska imala i konjicu, delom plaćeničku, a delom domaću, sastavljenu od feudalaca.
Englezi su imali i superiornu tatkiku. Naime, njihovi strelici bili su pomešani sa konjanicima i vitezovima, kao i pešadijom, te kada bi vitezovi sjahali i borili se kao kopljanici niko nije mogao da priđe strelcima koji su protivnika neprekidno zasipali strelama. Strelci bi pre početka bitke i dok je protivnik nadolazio stajali ispred bojnog reda i na bokovima istog i zasipali protivnika, dok bi se potom uvukli u borbene redove, ustupajući mesto kopljanicima i vitezovima koji bi dotukli već dobrano načetog protivnika.
Engleski kralj je 1338. godine prešao na kontinent, ali vremenske prilike nisu dozvoljavale bilo kakva ratna dejstva, pa se pohod pretvorio u niz sastanaka sa saveznicima. Sledeće godine Edvard je opet doveo vojsku, ali su dva kralja špartala sa vojskama po zemlji tamo-amo, bez sukobljavanja. 1340. godine Englezi su odneli veliku pomorsku pobedu kod Sleisa (Ekliza), grada koji leži na ušću reke Šelde. Ali kopnene operacije nisu vođene ovom žestinom. Iznenada, 1341. godine Jovan, vojvoda Bretanje, umro je bez naslednika, pa su na vojvodstvo polagali pravo kćerka njegovo mlađeg brata i njegov najmlađi brat Jovan. Sud kralja Filipa presudio je da Bretanja može da dođe pod vlast jedne žene i dodelio je vojvodstvo nećaci pokojnog vojvode. Jovan od Monfroa požurio je u Englesku i tamo sa lakoćom obezbedio podršku Edvarda III. Tako je počeo rat za bretonsko nasleđe koji je potrajao 23. godine. Početkom leta 1346. godine, Edvard je skupio vojsku kako bi krenuo u pomoć svojim snagama u vojvodstvu koje su već bile zauzele brojne zamkove u Bretanji. Dvadesetog jula osvojio je i opljačkao Kaen, ali ubrzo posle toga stigle su mu vesti da kralj Filip prikuplja u Parizu sve francuske snage protiv njega. Pošto je imao oko 9000 ljudi Edvard je odlučio da se vrati kući. Međutim, engleska mornarica već je bila napustila francusku obalu, te je Edvardu ostalo samo jedno rešenje da proba da se probije do Flandrije. Engleska vojska krenula je ka Seni i uspela da savlada jednu slabiju jedinicu koja je čuvala most kod Poasija te da se prebaci na drugu obalu. Sledeća prepreka bila je Soma, gde je Edvard, uz mnogo sreće otkrio i prešao gaz pri niskoj plimi. Ipak bio je svestan da ne može umaći francuskoj vojsci te je dvadeset šestog avgusta vojsku rasporedio u bojni poredak u blizini seoceta Kresi. Sami Edvard se popeo na jednu vetrenjaču tik iza desnog boka svoje vojske, odakle je mogao da vidi celo bojište. Vojska je bila razvrstana u 3 reda od čega su dva bila borbena, a treći rezerva. Desni bok štitio je mali potok uz obod šume, dok je levi bio oslonjen uz jednu uzvišicu i samo selo Kresi. Francuski izviđači otkrili su engleske položaje i preporučili kralju da bi bilo pametno da se ulogore i sačekaju da se francuska vojska okupi, te je Filip to i uradio, ali zbog opšte razvučenosti francuske kolone neke jedinice su ovo naređenje dobile tek kasno popodne. Kada je sam Filip stigao na lice mesta, prividna slabost neprijatelja i želja njegovih vitezova za borbom uticali su da promeni odluku te je naredio svom bratu, grofu Alensonu, da napadne. Alensonov odred bio je jedini u francuskoj vojsci koji je imao projektilske jedinice, ali francuski samostreli nisu imali domet kao engleski dugi lukovi., a pored toga engleska vojska je bila u prednosti jer se nalazila na višem terenu. Pod kišom engleskih strela đenovljanski plaćenici su se pokolebali, što je iznerviralo Alensona, te je on naredio juriš konjici. Nastala je potpuna zbrka jer su se konjica i strelci potpuno izmešali, dok su engleski strelci veselo odapinjali strele u zbunjenu gomilu.
U ovom trenutku naišao je i ostatak francuske vojske i uspeo da se pripremi za juriš. Dok su Francuzi jahali uzbrdo, engleski strelci su sipali strele po njima, ubili mnoštvo konja i ranili nešto vitezova. Posle ovog propalog francuskog napada odredi, su jedan po jedan, dolazili na bojište jurišali uzbrdo i svi bivali razbijeni od strane Engleza. Sve zajedno bilo je 15-16 napada, od kojih je poslednji izvršen oko ponoći. Rano izjutra, erl Solzberija pokrenuo je deo engleske vojske i razbio pešadiju francuskih gradova koja je išla prema bojištu, očito ne znajući da je bitka već gotova.
Posle ove pobede Edvard je rešio da obezbedi sebi jaku luku za buduće ratovanje te je opseo Kale i na prilazima gradu sa kopna sagradio utvrđenja, koja su bila okrenuta i prema Kaleu i prema putevima koji su vodili ka njemu. Pošto se grad uspešno snabdevao sa mora, doveo je englesku flotu i potpuno blokirao grad. Krajem jula 1347. godine kralj Filip je sakupio vojsku i krenuo ka gradu, ali se nije usudio da napadne Edvarda. Pošto je Filip odbio 2. avgusta da se sukobi sa Filipom na bojnom polju, ovaj se, duboko razočaran, povukao, posle čega se grad predao 4.8.1347. godine. Edvard je ojačao gradska utvrđenja i time je ovaj grad postao najjače englesko uporište i ostao neosvojen sve do 1558. godine.
Kralj Filip VI umro je 1350. godine. Nasledio ga je njegov sin Jovan (1350-1364), nazvan Dobri. Jovan je imao miljenika, jednog španskog princa koji je nazivan Karlo Španski, kojeg francusko plemstvo nije volelo. Karlo, grof Evrea i kralj Navare namamio je ovog konetabla u zasedu i ubio ga. Ubrzo potom Jovan je upao u Ruan, naredio da se Karlovi pratioci pobiju na njegove oči, a sam Karlo baci u tamnicu. Međutim, ubrzo je Karlo oslobođen, ali je on sada postao Edvardov saveznik. Njegovi posedi u Normandiji bili su prepuni zamkova čije su kapije sad bile širom otvorene engleskoj vojsci.
Sve do 1355. godine nisu preduzimane veće operacije, a te godine su Englezi izveli dva pohoda na francusku teritoriju. Edvard III iskrcao se u Kaleu i krenuo prema unutrašnjosti, dok je Edvard, princ od Velsa, prešao iz Gaskonje u južnu Francusku predvodeći malu i pokretljivu vojsku, u kojoj su i strelci imali konje. Edvard je popalio i opljačkao čitavu grofoviju Tuluzu sa ovom vojskom. Krajem proleća sledeće godine vojvoda Henri od Lankastera iskrcao se u Bretanji i napao Normandiju, ali je početkom jula saznao da mu se približava kralj Jovan na čelu svoje vojske. On se odmah povukao u Bretanju, dok je Jovan bezuspešno opsedao jedan od četiri zamka u Normandiji koji su bili skoro osvojeni. Crni princ, kako su zvali Edvarda od Vesla krenuo je iz Gaskonje sredinom avgusta i negde oko 1. septembra stigao je do Loare, ali nije mogao da je pređe. Desetak dana on je proveo u ovoj oblasti pljačkajući i paleći da bi 11.9. krenuo nazad za Bordo sa dugom kolonom kola sa plenom. Ponovo okupljena francuska vojska već je bila prešla Loaru i krenula da mu prepreči put. Crni princ nije hteo bitku, ali su Francuzi 17.9. otkrili njegov položaj kad se engleska prethodnica sudarila sa začeljem francuske kolone. Edvard se našao odsečen od sigurne teritorije te je krenuo prema JI, u nadi da će se izvući bez borbe. Uskoro je shvatio da će ili morati da napusti plen ili da se bori, te je svoju vojsku postrojio u borne redove. Jovan je bio ubeđen da drži Engleze u šaci i nije bio spreman da prihvati ili ponudi bilo kakve uslove za primirje. Noću, 18. septembra Edvard je uputio kola ka Bordou, odlučivši da u zoru krene za njima, ako Francuzi ne budu napali. On je zauzeo položaj na blagom usponu JI od grada Poatjea. Jovan nije jurnuo po teškom terenu kao njegov otac u bici kod Kresija, već je odlučio da njegovi vitezovi sjašu i krenu u napad. Ali kralj nije imao u vidu da će nastupanje preko više od kilometar i po teškog terena iscrpeti ljude pod oklopima. Vojnici sa samostrelima su pažljivo razmešteni iza vitezova, tako da nije bilo nikakve opasnosti da učestvuju u borbi i oduzmu plemićima slavu pobede. Deo konjice, oko 300 vitezova Jovan je poslao niz put da probiju engleski raspored ali je to ipak bio nedovoljan broj za uspeh. Pošto su ih s obe strane gađali engleski strelci, većina vitezova nije ni stigla do neprijatelja, a oni koji jesu lako su savladani. Potom je na juriš krenuo prvi odred francuske vojske pod vođstvom kraljevog sina Karla, koji su se, uprkos teškom maršu žestoko borili, pa je Edvard morao da ubaci i rezervu da bi sprečio proboj. Drugi odred predvodio je Jovanov mlađi brat i on nije uopšte nije stupio u borbu, već je pobegao sa bojišta. Preostao je jedino kraljev odred, a pošto je Jovan sebe smatrao za viteza, nije mogao da pobegne, te je poveo svoj odred na neprijatelja. Posle oštre i žestoke borbe Englezi su opet odneli pobedu. Vitezovi kraljevskog dvora su izginuli, dok su sam kralj i njegov sin Filip postali zarobljenici. Jovan i ostali zarobljenici odvedeni su u Englesku, gde se sa njima postupalo vrlo dobro.
Bitka kod Poatjea predstavljala je poslednju kap koja je prepunila čašu kod naroda. Nečuveni porezi potkopali su ugled feudalaca u očima mase. Među seljacima i gradskim stanovništvom, osobito u severnoj Francuskoj, pojačano je ogorčenje protiv vlade. Kada je kralj pao u ropstvo i vlast uzeo njegov sin dofen Karlo, ovaj je morao da na brzinu pozove staleže u Pariz da bi zatražio sredstva za otkup kralja iz ropstva i za dalje vođenje rata. Umesto sredstava dobio je kritike svoje politike. Izvršivši reviziju uprave i obelodanivši sitne lopovluke kraljevih prisnih saradnika, staleži su zahtevali da se ovi kazne i da se postave novi savetnici. Dofen je na ovo raspustio staleže i pokušao da drugim putem dođe do neophodnih sredstava, ali kada nije uspeo u tome, bio je primoran da ponovo sazove staleže, u februaru 1357. godine. Novi staleži su izradili opširan program reformi, naslovljen Velike martovske ordonanse. Istupanje staleža oslanjalo se na nezadovoljstvo u gradovima severne Francuske i na ustanak koji je tamo počeo, osobito na ustanak u Parizu. Rukovodeću ulogu u čitavom tom sukobu igrao je bogati suknarski trgovac Etjen Marsel. Dofen je pokušao da iskoristi nesuglasice između gradova učesnika u ustanku, te je otpustio par savetnika pokušavajući da stekne naklonost pojedinaca. Kao odgovor na ovaj potez došao je novi ustanak u Parizu, u februaru 1358. godine, kojim je neposredno rukovodio Marsel. Ustanici su provalili u kraljevski dvor, gde su ubili dvojicu dofenovih dvorana, dok je dofena spasio Marsel, stavivši mu na glavu kapu s bojama revolucionarnog Pariza. Dofen je pobegao iz grada i počeo da se sprema za rat protiv ustanika. U maju iste godine desio se seljački ustanak, žakerija, ali je on bio neuspešan jer su se Karlo Rđavi i dofen ujedinili protiv seljaka i Parižana i uskoro su obe vojske ustanika bile poražene, a Etjen Marsel je bio ubijen.
Francuski kralj pristao je na mirovni ugovor 1359. godine, a njegov otkup je određen na 4 miliona kruna. Edvardu je priznata vlast nad teritorijama koje je osvojio, ali je morao da se odrekne prava na francuski presto, a Jovan vrhovne vlasti na Edvardovim posedima u Francuskoj. Kasnijom revizijom ugovora otkup je smanjen na 3 miliona i određeno da se nakon primopredaje teritorija i isplate otkupa oba kralja odreknu pretenzija na presto onog drugog.
Odredbe ovog ugovora, poznatijeg kao Bretinjijski ugovor nikad nisu ispunjene. Skupljanje novca išlo je sporo a teritorijalne razmene su bile skoro nemoguće zbog komplikovanih odnosa. Uskoro se Francuskoj osmehnula sreća. Jovanov drugi sin Luj, vojvoda Anžua bio se oženio jednom zanosnom lepoticom koja se nastanila u jednom zamku nedaleko od Kalea. Mladi Luj, koji je bio talac umesto svog oca u Kaleu, nije mogao da odoli iskušenju, te je pobegao iz grada, prekršivši dogovor. Vitez kakav je bio Jovan je sam otišao u Kale i postao zarobljenik. Umro je u Londonu 1364. godine.
Novi kralj Francuske Karlo V (1364-1380) bio je potpuno drugačiji od oca i dede, fizički i mentalno. Između 1364 i 1367. godine odigrala su se 3 značajna događaja. Mladi Jovan od Monfroa odneo je 1364. godine pobedu nad snagama Karla od Bloa, čime je problem Bretanje bio rešen. Iste godine jedna kraljevska vojska razbila je Karla Lošeg u bici kod Košrela. Treći događaj je bio smrt poslednjeg vojvode Burgundije koji je svoje posede ostavio Jovanu i Karlu Lošem.. Jovan je zadržao Burgundiju u kraljevskom domenu, ali je predao vlast nad njom svom mlađem sinu Filipu. Karlo je svog brata učinio vojvodom Bugrundije. Mladi vojvoda bio je veoma ambiciozan i pohlepan te je hteo da oženi Margaretu, kćerku Luja III, grofa Flandrije, najbogatiju naslednicu tog vremena. Njen otac je hteo međutim da postane saveznik Edvarda III, ali je Karlo lako ubedio papu da oglasi kako su Margareta i Edmund od Lenglija, četvrti sin Edvarda III u previše bliskom srodstvu. 1367. godine vešti papa je dopustio Margareti da se uda za Filipa Burgundskog.Karlo je preuzeo na sebe da ispuni odredbe mirovnog ugovora njegovog oca sa Edvardom III, pa je isplatio 400 000 kruna, nakon čega je Edvard oslobodio taoce kraljevske krvi. Ali Karlo nije odustao od ratne opcije, samo je čekao priliku i povod. Ubrzo su dva plemića iz Gaskonje Jovan I od Armanjaka i Arno Amanije uputili žalbe parlamentu u Parizu. Crni princ je 1369. godine proglašen za nevernog vazala i kažnjen oduzimanjem Akvitanije. Rat je sada ponovo počeo.
1373. godine, Jovan od Gana, treći sin Edvarda III, iskrcao se u Kaleu sa vojskom, prošao kroz Šampanju i produžio ka Bordou, pustošeći sve usput. Po nalogu Karla V francuska vojska je vešto izbegavala veće bitke sa Englezima, osvajajući umesto toga britanske tvrđave na sve moguće načine. Ovaj zadatak vršio je kraljev mlađi brat Luj, koji je u svojoj službi imao najvećeg majstora za prepade i upade u zamkove tog vremena Bertrana Digeklena. Engleske tvrđave padale su jedna za drugom sve dok padom La Reola 1374. godine, vojvodstvo Gaskonje nije svedeno na priobalje između ušća Garone i Pirineja. Sada su se Francuzi suočili s novim problemom. Najamnici koji su izgubili posao prekidom neprijateljstava počeli su da se organizuju u slobodne čete koje su pljačkale manje gradove i sela širom Francuske. U nekoliko navrata potukli su, na otvorenom polju, kraljevske vojske. Protiv njih je i sami Digeklen vodio svoju poslednju bitku. Iako su njegove snage odnele pobedu on je poginuo na bojnom polju.
Crni princ umro je 1376. godine, a Edvard III sledeće godine. Karlo V ih nije mnogo nadživeo svega tri godine. Kada je Karlo V umro njegov sin je bio još maloletan, pa je vlast preuzela grupa kneževa. Svađe između njih nisu prestajale. Kada je Luj od Anžua umro 1384. godine Filip od Burgundije praktično je postao gospodar kraljevstva sve dok mladom kralju nije dosadilo njegovo tutorstvo, te je lično preuzeo vlast. Na nesreću kralj je bio mentalno nestabilan, pa kada je 1392. godine potpuno poludeo, vlast je preuzeo vojvoda Burgundije. 1396. godine sklopljeno je primirje na 20 godina povodom sklapanja braka engleskog kralja Ričarda II (1377-1399) i Izabele, kćerke francuskog kralja Karla VI (1380-1422). Kralj Ričard svrgnut je tri godine kasnije i njega je nasledio njegov rođak Henri, vojvoda Lankastera, sin Jovana od Gana koji je postao Henri IV (1399-1413). On je bio vešt vojnik i sposoban državnik, ali nikad nije bio siguran na prestolu, zbog svog porekla (sin trećeg sina pokojnog kralja Edvarda III) Kada je Filip od Burgundije umro 1404. godine nasledio ga je njegov sin Jovan, koji se ubrzo rešio da ukloni svog suparnika. Jedne večeri 1407. godine, dok se vraćao kući pariskim ulicama, Luj od Orleana je bio napadnut i ubijen od strane grupe probisveta koje je potplatio vojvoda Burgundije. Jovan je posle ovog držao Pariz do 1413. godine kada su ga armanjaci, pripadnici stranke vojvode Orleana naterali da se povuče na svoje posede.
1413. godine Henri IV je umro i nasledio ga je njegov sin Henri V (1413-1422). Novi kralj je bio sposoban zapovednik i hrabar vojnik, ali je bio i vlastoljubiv. Avgusta 1415. godine engleski kralj se iskrcao u Normandiji sa 2000 oklopnika i oko 6000 strelaca i započeo opsadu Arflera. Grad je pao 22. septembra, ali je do tada epidemija dizenterije smanjila Henrijevu vojsku te je on rešio da se vrati kući. Krenuo je ka Kaleu, u nameri da od tuda pređe kanal brodovima. Njegova vojska brojala je manje od 6000 ljudi. Imao je malo namirnica, pa su njegovi vojnici skoro umirali od gladi, a velike kiše pretvorile su čitav kraj u more blata. Francuska vojska krenula mu je u susret i on je bio primoran da se pripremi za bitku. Izabravši položaj tako da su mu bokove štitili vrtovi i voćnjaci dva sela Tramekura i Aženkura, rasporedio je svoje ljude u tri reda, standardni engleski borbeni poredak.
Komandant francuske vojske, konetabl Albrea nije hteo da se izvrši napad na engleske redove, ali su njega nadglasali ostali velikaši. Tako se taktika iz bitke kod Poatjea ponovila u potpunosti. Engleski strelci su uglavnom zaustavili juriš francuske konjice. Onda su napred krenuli francuski pešadinci. Dok su se preživeli vitezovi doteturali do engleskih redova, bili su suviše umorni usled blatnog terena, te je Henri naredio svojim strelcima da bace lukove i krenu u borbu prsa u prsa. Francuski vitezovi su lako zarobljavani ili ubijani. U trenutku kada se treći odred Francuza spremao na juriš, Henri je već ima zarobljenika koliko i vojnika. Kada je pogrešno obavešten da mu je neprijatelj zašao iza leđa on je u panici naredio da se svi zarobljenici pobiju, plašeći se da ga neprijateljska masa ne preplavi. Strelci su uglavnom odbijali da pobiju svoje plemenite zarobljenike, jer su oni bili vredni mnogo nova prilikom otkupa, ali su na kraju engleski vitezovi odradili prljavi posao. Treći odred nije ni napao, a neprijatelj iza leđa je zapravo bio gospodar Aženkura koji je bio poveo grupu seljaka u pljačku Henrijevog nečuvanog logora. Francuski gubici bili su izuzetno veliki, 1500 plemića i 3000 običnih oklopnika. Henri je u rukama imao još oko 1000 zatočenika, koji su pretekli od masakra zarobljenika, a njegovi gubici bili su minimalni; ispod stotine ljudi.
Posle ove bitke usledila je gomila sastanaka između Jovana od Burgundije i dofena Karla, naslednika prestola. Na jednom od ovih sastanaka Jovan je ubijen od strane starog orleanskog oficira koji je tako osvetio smrt svog gospodara. Pošto je burgundijska stranka držala Pariz i kralja, ona je 1420. godine, u gradu Troa, zaključila ugovor sa Henrijem, kojim je Karlo razbaštinjen i Henri V oženjen kraljevom kćerkom Katarinom i tako postane pretendent pa presto Francuske.
Tokom 1422. godine umrli su i Karlo VI i Henri V pa su krune Francuske i Engleske pripale Henrijevom sinu Henriju VI koji je bio star samo nekoliko meseci. Stričevi mladog kralja preuzeli su upravu nad Francuskom i Engleskom. 1428. godine Bedford se nosio sa zamršenim problemom. On je želeo da proširi zemlje svog sinovca južno od Loare, ali dolinom reke gospodarila su dva moćna kneza, vojvoda Orleana i Anžua. Bedford se nadao da će uspeti da ih pridobije za sebe, ali nije uspeo, te je procenio da je bolje zaratiti sa Orleanom, nego sa Anžuom. Lokalna milicija i nešto profesionalnih vojnika branili su se dosta uporno, ali nevešto. Pad ključne tvrđave u dolini Loare čini se sve verovatnijim. Na istočnoj granici Šampanje zapovednik Vokulera Robert de Bodrikur je imao još zamršeniji problem. Njemu je smrtno dosađivala jedna mlada i odlučna seljanka iz sela Domremi, zvana Jovanka. Ona je bila uverena da su joj se ukazali neki od njenih omiljenih svetaca i zapovedili joj da razbije opsadu Orleana i da kruniše dofena u Remsu. Jovanka je ovo ispričala Bodrikuru i nagovorila ga da je pošalje dofenu. Ona je uspela da ubedi i neke od Robertovih ljudi, pa im je zapovednik na kraju rekao da mogu da je vode u Šinon, ako stvarno veruju u te gluposti. Jovanka i njena pratnja stigli su 23.02.1429. godine u Šinon. Dofen je naredio svojim službenicima da ispitaju Jovanku. Pošto je komisija utvrdila da je devica i samim time nije veštica, jer ne opšti sa đavolom, Jovanka je dobila na glasu. Ujedno je uspela da ubedi i Jovana II, vojvodu Alensona da je povede u Orlean, gde je on nameravao da odnese namirnice sa svojim snagama. Jovankina pojava inspirisala je francuske vojnike pa je posada Orleana izvršila svoj ispad, uništila engleska utvrđenja i oterala vojsku koja ih je opsedala. Ubrzo su istu sudbinu doživele i engleske snage koje su opsedale druge tvrđave u vojvodstvu, a engleska vojska koja im je žurila u pomoć razbijena je na bojnom polju.
Sada je preostalo samo da se Rems oslobodi od Engleza i kruniše dofen. Krajem juna Karlo je krenuo na drugi pohod predvodeći oko 12 000 ljudi. Ono što se njemu pitomom činilo kao opasno nastupanje kroz neprijateljsku teritoriju, bilo je, u stvari, ugodno paradiranje. Gradovi su mu otvarali kapije, pa je Rems zaposednut 16.7. i sutradan je tu krunisan, u skladu sa običajima, u tamošnjoj katedrali, kao Karlo VII (1422-1461). Francuske trupe su ubrzo stigle pod zidove Pariza, ali je engleska posada grad dobro branila, zajedno sa obližnjim utvrđenjima. Posle početnog oduševljenja i pobeda zavladalo je mišljenje da diplomatija treba da zameni rat, te su ratna dejstva postepeno utihnula. Burgunđani su sada uspeli da okupe svoje snage, pa su otpočeli svoj protivnapad. Jovanka je krenula ka Kompjenu koji je bio opsednut, da pomogne braniocima. Nekoliko dana pošto je stigla, povela je jedan ispad protiv opsadnika. Iako su u početku Burgunđani bili iznenađeni, brzo su se snašli i razbili Jovankine snage, koje su počele da se vraćaju u grad. Jovanka je odbila poraz i nastavila da se bori, zajedno sa nekoliko sledbenika. Zapovednik grada je zatvorio kapiju, plašeći se da Burgunđani ne uđu u grad, te su Jovanka i njeni sledbenici zarobljeni.
Učeni doktori pariskog univerziteta zahtevali su da se Jovanka pred inkviziciji, kako bi joj se sudilo kao veštici. Ne zna se da li je Bedford verovao da je ona veštica, ali ju je otkupio od Jovana Luksemburškog, koji je bio u velikoj besparici, zatvorio u Ruan i naredio Pjeru Košonu, episkopu Bovea, da sprovede suđenje. Samim tim što je odbila da prihvati Košonovu presudu da su njene vizije bile obmana, Jovanka je postala jeretik, a kršila je i odredbe kanonskog prava pošto je nosila mušku odeću i tvrdila da u tome nema ničeg lošeg. Jovanka je spaljena na lomači pod ličnim pritiskom vojvode Bedforda. Karlo nije preduzeo ništa da oslobodi Jovanku, koja ga je dovela na presto, ali je nekoliko godina kasnije preduzeo mere da skine ljagu sa njenog imena. Posle njene smrti Karlu je postalo jasno da mu ništa drugo ne preostaje nego da sklopi mir sa Burgundijom. Jedina veza Filipa od Burgundije sa Bedfordom bila je njegova žena, koja je bila Bedfordova sestra. Kada je ona 1434. godine umrla, mir između Karla i Filipa postao je moguć.
Avgusta 1435. godine sve tri strane sastale su se u gradu Arasu. Ubrzo je postalo jasno da je mir sa Engleskom nemoguć, te su Englezi napustili pregovore 1. septembra. Vojvoda Filip je mirne savesti počeo ozbiljne pregovore sa Karlom i 20.9. zaključen je ugovor u Arasu. Filip je dobio dva poseda uz granicu sa Burgundijom, dok je Karlo pristao da se javno pokaje za svoj udeo u ubistvu vojvode Jovana. Vojvoda Bedford je umro ubrzo posle zaključivanja ugovora, a Francuzi su počeli polako da povraćuju svoju teritoriju. Poslednja bitka na severu vođena je kod Forminjija u Normandiji 1450. godine. Jedna manja engleska vojska upućena u pomoć opsednutim posedima susrela se sa francuskom vojskom koju je predvodio konetabl Rišmon. Bitka je donela jednu novinu. Briti su zauzeli položaje na brdu, kao po običaju, ali umesto da ih napada direktno Rišmon je izvukao topove i bombardovao ih sve dok im nije rasturio bojne redove. Posle toga ih je lako razbio svojim jedinicama. Dve godine kasnije, strahovitim porazom erla Šruzberija kod Bordoa, okončana je engleska vlast na Gaskonjom, čime je završen period stogodišnjeg rata.
Doba između 1337. i 1453. godine naziva se periodom Stogodišnjeg rata, ali ovo vreme nije ni po čemu jedinstveno. Pariskim mirom iz 1259. godine kralj Henri III (1216-1272) odrekao se svojih zahteva za Normandijom, Menom, Anžuom, Turenom i Poatuom, ali mu je francuski kralj Luj IX (1226-1270) priznao pravo da zadrži onaj deo vojvodstva Akvitanije koji je još bio u engleskim rukama, kao feud francuske krune. Stvarna vlast engleskog kralja koju je vršio senešal Gaskonje, uglavnom je bila ograničena na neposrednu okolinu Bordoa i Bajone. Do početka druge polovine XIII veka, francuski kraljevi uspeli su da umanje nezavisnost svojih vazala, ali su između senešala Gaskonje i francuskih službenika izbijale žestoke svađe. Francuski kralj je 1294. godine i opet 1324. zauzeo vojvodstvo Gaskonju, izgovarajući se da je tamošnji vojvoda buntovni vazal. Ovi događaji ostavili su gorak ukus na engleskoj strani, pojačan činjenicom da posle smrti grofa Poatua, engleski kralj nije dobio obećane zemlje jer je grof umro bez naslednika.
Početkom XIV veka, zbog političke i privredne dominacije bogatih trgovaca, zanatlije u gradovima često su dizali bune i ustanke. Pošto grof Flandrije nije mogao da se sam izbori s tim, umešao se francuski kralj. Pošto je Flandrija bila važno tržište za Englesku engleski kralj nikako nije mogao da dopusti ovo mešanje. Tako se on stavio na stranu zanatlija. Odnosi su se dodatno zategli kad je 1328. godine Edvard III postao jedan od mogućih naslednika francuskog prestola. Naime, 1316. godine, smrću Luja X (1314-1316), Francuska se našla u velikim nevoljama, pošto je kralj ostavio iza sebe kćerku i trudnu udovicu. Kraljica je ubrzo rodila sina, ali je on uskoro umro. Vlast je kao namesnik preuzeo brat pokojnog kralja Filip, a Lujeva kćerka Jovanka udala se za rođaka Filipa, grofa Evrea i rodila mu sina koji je dodatno zakomplikovao stvar. Kada je Filip V umro 1322. godine ostavljajući samo kćerke, više nije bilo mesta raspravama, pa je njegov brat Karlo (1322-1328) nasledio presto. Pošto ni on nije imao muških naslednika izumrla je muška linija starije loze kuće Kapeta. Iste godine ubijen je i Edvard II, engleski kralj koji je bio oženjen Izabelom, kćerkom Filipa IV, koja ga je i ubila u saradnji sa svojim ljubavnikom Rodžerom Mortimerom, s kojim je sada vladala u ime Edvarda III. Izabela se pobunila protiv dolaska Filipa od Valoa na vlast, ali nije mogla da učini ništa. Mladi Edvard III otišao je 1329. godine u Francusku i položio zakletvu vernosti Filipu Vi za svoje vojvodstvo Gaskonju.
Sledeće, 1330. godine Edvard III je napunio 18 godina i uhapsio svoju majku i Rodžera Mortimera, te preuzeo vlast nad Engleskom u svoje ruke. Bio je dobar vojnik i komandant a znao je da odabere dobro saradnike, ali je bio loš strateg.
Filip VI (1328-1350) imao je iste slabosti kao i njegov suparnik, samo naglašenije, kao i još nekoliko svojih. Pravnici sa Filipovog dvora, procenili su 1330. godine da zakletva vernosti koju je Edvard položio Filipu nije odgovarajuća, pošto je on položio običnu zakletvu, a ne zakletvu kojom bi priznao Filipa za prvog među svojim seniorima. Edvard ovo nije želeo da uradi, te je izbio diplomatski spor. Filip je procenio da je kucnuo čas da istera Engleze iz Gaskonje i 1337. godine objavio je konfiskaciju vojvodstva. Edvard je na ovo objavio rat Filipu, «takozvanom kralju Francuske».
Osnovu francuske vojske činila je teško naoružana konjica sastavljena od plemića koji su pratili svoje seniore u pohodu. Pored konjice bila je tu milicija gradova, koja se sastojala od pešadije naoružane dugačkim kopljima. Jedini vojnici koji su u francuskoj vojsci bili opremljeni projektilnim oružjem bili su plaćenici sa samostrelima i to obično stranci. Engleska vojska je, sa druge strane, već bila uveliko profesionalizovana i prekaljena borbama sa Velšanima i Škotima. Osnovu je činila pešadija naoružana dugačkim kopljima i dugim lukovima, koji su imali veći domet i probojnost od samostrela. Edvard je svoje čete formirao tako što je nekom iskusnom i sposobnom ratniku, najčešće vitezu, davao određenu svotu novca da unajmi vojnike. Pored njih u vojsku su ulazili i baroni, erlovi i drugi feudalci koji su se uglavnom borili na konjima. Tako je vojska imala i konjicu, delom plaćeničku, a delom domaću, sastavljenu od feudalaca.
Englezi su imali i superiornu tatkiku. Naime, njihovi strelici bili su pomešani sa konjanicima i vitezovima, kao i pešadijom, te kada bi vitezovi sjahali i borili se kao kopljanici niko nije mogao da priđe strelcima koji su protivnika neprekidno zasipali strelama. Strelci bi pre početka bitke i dok je protivnik nadolazio stajali ispred bojnog reda i na bokovima istog i zasipali protivnika, dok bi se potom uvukli u borbene redove, ustupajući mesto kopljanicima i vitezovima koji bi dotukli već dobrano načetog protivnika.
Engleski kralj je 1338. godine prešao na kontinent, ali vremenske prilike nisu dozvoljavale bilo kakva ratna dejstva, pa se pohod pretvorio u niz sastanaka sa saveznicima. Sledeće godine Edvard je opet doveo vojsku, ali su dva kralja špartala sa vojskama po zemlji tamo-amo, bez sukobljavanja. 1340. godine Englezi su odneli veliku pomorsku pobedu kod Sleisa (Ekliza), grada koji leži na ušću reke Šelde. Ali kopnene operacije nisu vođene ovom žestinom. Iznenada, 1341. godine Jovan, vojvoda Bretanje, umro je bez naslednika, pa su na vojvodstvo polagali pravo kćerka njegovo mlađeg brata i njegov najmlađi brat Jovan. Sud kralja Filipa presudio je da Bretanja može da dođe pod vlast jedne žene i dodelio je vojvodstvo nećaci pokojnog vojvode. Jovan od Monfroa požurio je u Englesku i tamo sa lakoćom obezbedio podršku Edvarda III. Tako je počeo rat za bretonsko nasleđe koji je potrajao 23. godine. Početkom leta 1346. godine, Edvard je skupio vojsku kako bi krenuo u pomoć svojim snagama u vojvodstvu koje su već bile zauzele brojne zamkove u Bretanji. Dvadesetog jula osvojio je i opljačkao Kaen, ali ubrzo posle toga stigle su mu vesti da kralj Filip prikuplja u Parizu sve francuske snage protiv njega. Pošto je imao oko 9000 ljudi Edvard je odlučio da se vrati kući. Međutim, engleska mornarica već je bila napustila francusku obalu, te je Edvardu ostalo samo jedno rešenje da proba da se probije do Flandrije. Engleska vojska krenula je ka Seni i uspela da savlada jednu slabiju jedinicu koja je čuvala most kod Poasija te da se prebaci na drugu obalu. Sledeća prepreka bila je Soma, gde je Edvard, uz mnogo sreće otkrio i prešao gaz pri niskoj plimi. Ipak bio je svestan da ne može umaći francuskoj vojsci te je dvadeset šestog avgusta vojsku rasporedio u bojni poredak u blizini seoceta Kresi. Sami Edvard se popeo na jednu vetrenjaču tik iza desnog boka svoje vojske, odakle je mogao da vidi celo bojište. Vojska je bila razvrstana u 3 reda od čega su dva bila borbena, a treći rezerva. Desni bok štitio je mali potok uz obod šume, dok je levi bio oslonjen uz jednu uzvišicu i samo selo Kresi. Francuski izviđači otkrili su engleske položaje i preporučili kralju da bi bilo pametno da se ulogore i sačekaju da se francuska vojska okupi, te je Filip to i uradio, ali zbog opšte razvučenosti francuske kolone neke jedinice su ovo naređenje dobile tek kasno popodne. Kada je sam Filip stigao na lice mesta, prividna slabost neprijatelja i želja njegovih vitezova za borbom uticali su da promeni odluku te je naredio svom bratu, grofu Alensonu, da napadne. Alensonov odred bio je jedini u francuskoj vojsci koji je imao projektilske jedinice, ali francuski samostreli nisu imali domet kao engleski dugi lukovi., a pored toga engleska vojska je bila u prednosti jer se nalazila na višem terenu. Pod kišom engleskih strela đenovljanski plaćenici su se pokolebali, što je iznerviralo Alensona, te je on naredio juriš konjici. Nastala je potpuna zbrka jer su se konjica i strelci potpuno izmešali, dok su engleski strelci veselo odapinjali strele u zbunjenu gomilu.
U ovom trenutku naišao je i ostatak francuske vojske i uspeo da se pripremi za juriš. Dok su Francuzi jahali uzbrdo, engleski strelci su sipali strele po njima, ubili mnoštvo konja i ranili nešto vitezova. Posle ovog propalog francuskog napada odredi, su jedan po jedan, dolazili na bojište jurišali uzbrdo i svi bivali razbijeni od strane Engleza. Sve zajedno bilo je 15-16 napada, od kojih je poslednji izvršen oko ponoći. Rano izjutra, erl Solzberija pokrenuo je deo engleske vojske i razbio pešadiju francuskih gradova koja je išla prema bojištu, očito ne znajući da je bitka već gotova.
Posle ove pobede Edvard je rešio da obezbedi sebi jaku luku za buduće ratovanje te je opseo Kale i na prilazima gradu sa kopna sagradio utvrđenja, koja su bila okrenuta i prema Kaleu i prema putevima koji su vodili ka njemu. Pošto se grad uspešno snabdevao sa mora, doveo je englesku flotu i potpuno blokirao grad. Krajem jula 1347. godine kralj Filip je sakupio vojsku i krenuo ka gradu, ali se nije usudio da napadne Edvarda. Pošto je Filip odbio 2. avgusta da se sukobi sa Filipom na bojnom polju, ovaj se, duboko razočaran, povukao, posle čega se grad predao 4.8.1347. godine. Edvard je ojačao gradska utvrđenja i time je ovaj grad postao najjače englesko uporište i ostao neosvojen sve do 1558. godine.
Kralj Filip VI umro je 1350. godine. Nasledio ga je njegov sin Jovan (1350-1364), nazvan Dobri. Jovan je imao miljenika, jednog španskog princa koji je nazivan Karlo Španski, kojeg francusko plemstvo nije volelo. Karlo, grof Evrea i kralj Navare namamio je ovog konetabla u zasedu i ubio ga. Ubrzo potom Jovan je upao u Ruan, naredio da se Karlovi pratioci pobiju na njegove oči, a sam Karlo baci u tamnicu. Međutim, ubrzo je Karlo oslobođen, ali je on sada postao Edvardov saveznik. Njegovi posedi u Normandiji bili su prepuni zamkova čije su kapije sad bile širom otvorene engleskoj vojsci.
Sve do 1355. godine nisu preduzimane veće operacije, a te godine su Englezi izveli dva pohoda na francusku teritoriju. Edvard III iskrcao se u Kaleu i krenuo prema unutrašnjosti, dok je Edvard, princ od Velsa, prešao iz Gaskonje u južnu Francusku predvodeći malu i pokretljivu vojsku, u kojoj su i strelci imali konje. Edvard je popalio i opljačkao čitavu grofoviju Tuluzu sa ovom vojskom. Krajem proleća sledeće godine vojvoda Henri od Lankastera iskrcao se u Bretanji i napao Normandiju, ali je početkom jula saznao da mu se približava kralj Jovan na čelu svoje vojske. On se odmah povukao u Bretanju, dok je Jovan bezuspešno opsedao jedan od četiri zamka u Normandiji koji su bili skoro osvojeni. Crni princ, kako su zvali Edvarda od Vesla krenuo je iz Gaskonje sredinom avgusta i negde oko 1. septembra stigao je do Loare, ali nije mogao da je pređe. Desetak dana on je proveo u ovoj oblasti pljačkajući i paleći da bi 11.9. krenuo nazad za Bordo sa dugom kolonom kola sa plenom. Ponovo okupljena francuska vojska već je bila prešla Loaru i krenula da mu prepreči put. Crni princ nije hteo bitku, ali su Francuzi 17.9. otkrili njegov položaj kad se engleska prethodnica sudarila sa začeljem francuske kolone. Edvard se našao odsečen od sigurne teritorije te je krenuo prema JI, u nadi da će se izvući bez borbe. Uskoro je shvatio da će ili morati da napusti plen ili da se bori, te je svoju vojsku postrojio u borne redove. Jovan je bio ubeđen da drži Engleze u šaci i nije bio spreman da prihvati ili ponudi bilo kakve uslove za primirje. Noću, 18. septembra Edvard je uputio kola ka Bordou, odlučivši da u zoru krene za njima, ako Francuzi ne budu napali. On je zauzeo položaj na blagom usponu JI od grada Poatjea. Jovan nije jurnuo po teškom terenu kao njegov otac u bici kod Kresija, već je odlučio da njegovi vitezovi sjašu i krenu u napad. Ali kralj nije imao u vidu da će nastupanje preko više od kilometar i po teškog terena iscrpeti ljude pod oklopima. Vojnici sa samostrelima su pažljivo razmešteni iza vitezova, tako da nije bilo nikakve opasnosti da učestvuju u borbi i oduzmu plemićima slavu pobede. Deo konjice, oko 300 vitezova Jovan je poslao niz put da probiju engleski raspored ali je to ipak bio nedovoljan broj za uspeh. Pošto su ih s obe strane gađali engleski strelci, većina vitezova nije ni stigla do neprijatelja, a oni koji jesu lako su savladani. Potom je na juriš krenuo prvi odred francuske vojske pod vođstvom kraljevog sina Karla, koji su se, uprkos teškom maršu žestoko borili, pa je Edvard morao da ubaci i rezervu da bi sprečio proboj. Drugi odred predvodio je Jovanov mlađi brat i on nije uopšte nije stupio u borbu, već je pobegao sa bojišta. Preostao je jedino kraljev odred, a pošto je Jovan sebe smatrao za viteza, nije mogao da pobegne, te je poveo svoj odred na neprijatelja. Posle oštre i žestoke borbe Englezi su opet odneli pobedu. Vitezovi kraljevskog dvora su izginuli, dok su sam kralj i njegov sin Filip postali zarobljenici. Jovan i ostali zarobljenici odvedeni su u Englesku, gde se sa njima postupalo vrlo dobro.
Bitka kod Poatjea predstavljala je poslednju kap koja je prepunila čašu kod naroda. Nečuveni porezi potkopali su ugled feudalaca u očima mase. Među seljacima i gradskim stanovništvom, osobito u severnoj Francuskoj, pojačano je ogorčenje protiv vlade. Kada je kralj pao u ropstvo i vlast uzeo njegov sin dofen Karlo, ovaj je morao da na brzinu pozove staleže u Pariz da bi zatražio sredstva za otkup kralja iz ropstva i za dalje vođenje rata. Umesto sredstava dobio je kritike svoje politike. Izvršivši reviziju uprave i obelodanivši sitne lopovluke kraljevih prisnih saradnika, staleži su zahtevali da se ovi kazne i da se postave novi savetnici. Dofen je na ovo raspustio staleže i pokušao da drugim putem dođe do neophodnih sredstava, ali kada nije uspeo u tome, bio je primoran da ponovo sazove staleže, u februaru 1357. godine. Novi staleži su izradili opširan program reformi, naslovljen Velike martovske ordonanse. Istupanje staleža oslanjalo se na nezadovoljstvo u gradovima severne Francuske i na ustanak koji je tamo počeo, osobito na ustanak u Parizu. Rukovodeću ulogu u čitavom tom sukobu igrao je bogati suknarski trgovac Etjen Marsel. Dofen je pokušao da iskoristi nesuglasice između gradova učesnika u ustanku, te je otpustio par savetnika pokušavajući da stekne naklonost pojedinaca. Kao odgovor na ovaj potez došao je novi ustanak u Parizu, u februaru 1358. godine, kojim je neposredno rukovodio Marsel. Ustanici su provalili u kraljevski dvor, gde su ubili dvojicu dofenovih dvorana, dok je dofena spasio Marsel, stavivši mu na glavu kapu s bojama revolucionarnog Pariza. Dofen je pobegao iz grada i počeo da se sprema za rat protiv ustanika. U maju iste godine desio se seljački ustanak, žakerija, ali je on bio neuspešan jer su se Karlo Rđavi i dofen ujedinili protiv seljaka i Parižana i uskoro su obe vojske ustanika bile poražene, a Etjen Marsel je bio ubijen.
Francuski kralj pristao je na mirovni ugovor 1359. godine, a njegov otkup je određen na 4 miliona kruna. Edvardu je priznata vlast nad teritorijama koje je osvojio, ali je morao da se odrekne prava na francuski presto, a Jovan vrhovne vlasti na Edvardovim posedima u Francuskoj. Kasnijom revizijom ugovora otkup je smanjen na 3 miliona i određeno da se nakon primopredaje teritorija i isplate otkupa oba kralja odreknu pretenzija na presto onog drugog.
Odredbe ovog ugovora, poznatijeg kao Bretinjijski ugovor nikad nisu ispunjene. Skupljanje novca išlo je sporo a teritorijalne razmene su bile skoro nemoguće zbog komplikovanih odnosa. Uskoro se Francuskoj osmehnula sreća. Jovanov drugi sin Luj, vojvoda Anžua bio se oženio jednom zanosnom lepoticom koja se nastanila u jednom zamku nedaleko od Kalea. Mladi Luj, koji je bio talac umesto svog oca u Kaleu, nije mogao da odoli iskušenju, te je pobegao iz grada, prekršivši dogovor. Vitez kakav je bio Jovan je sam otišao u Kale i postao zarobljenik. Umro je u Londonu 1364. godine.
Novi kralj Francuske Karlo V (1364-1380) bio je potpuno drugačiji od oca i dede, fizički i mentalno. Između 1364 i 1367. godine odigrala su se 3 značajna događaja. Mladi Jovan od Monfroa odneo je 1364. godine pobedu nad snagama Karla od Bloa, čime je problem Bretanje bio rešen. Iste godine jedna kraljevska vojska razbila je Karla Lošeg u bici kod Košrela. Treći događaj je bio smrt poslednjeg vojvode Burgundije koji je svoje posede ostavio Jovanu i Karlu Lošem.. Jovan je zadržao Burgundiju u kraljevskom domenu, ali je predao vlast nad njom svom mlađem sinu Filipu. Karlo je svog brata učinio vojvodom Bugrundije. Mladi vojvoda bio je veoma ambiciozan i pohlepan te je hteo da oženi Margaretu, kćerku Luja III, grofa Flandrije, najbogatiju naslednicu tog vremena. Njen otac je hteo međutim da postane saveznik Edvarda III, ali je Karlo lako ubedio papu da oglasi kako su Margareta i Edmund od Lenglija, četvrti sin Edvarda III u previše bliskom srodstvu. 1367. godine vešti papa je dopustio Margareti da se uda za Filipa Burgundskog.Karlo je preuzeo na sebe da ispuni odredbe mirovnog ugovora njegovog oca sa Edvardom III, pa je isplatio 400 000 kruna, nakon čega je Edvard oslobodio taoce kraljevske krvi. Ali Karlo nije odustao od ratne opcije, samo je čekao priliku i povod. Ubrzo su dva plemića iz Gaskonje Jovan I od Armanjaka i Arno Amanije uputili žalbe parlamentu u Parizu. Crni princ je 1369. godine proglašen za nevernog vazala i kažnjen oduzimanjem Akvitanije. Rat je sada ponovo počeo.
1373. godine, Jovan od Gana, treći sin Edvarda III, iskrcao se u Kaleu sa vojskom, prošao kroz Šampanju i produžio ka Bordou, pustošeći sve usput. Po nalogu Karla V francuska vojska je vešto izbegavala veće bitke sa Englezima, osvajajući umesto toga britanske tvrđave na sve moguće načine. Ovaj zadatak vršio je kraljev mlađi brat Luj, koji je u svojoj službi imao najvećeg majstora za prepade i upade u zamkove tog vremena Bertrana Digeklena. Engleske tvrđave padale su jedna za drugom sve dok padom La Reola 1374. godine, vojvodstvo Gaskonje nije svedeno na priobalje između ušća Garone i Pirineja. Sada su se Francuzi suočili s novim problemom. Najamnici koji su izgubili posao prekidom neprijateljstava počeli su da se organizuju u slobodne čete koje su pljačkale manje gradove i sela širom Francuske. U nekoliko navrata potukli su, na otvorenom polju, kraljevske vojske. Protiv njih je i sami Digeklen vodio svoju poslednju bitku. Iako su njegove snage odnele pobedu on je poginuo na bojnom polju.
Crni princ umro je 1376. godine, a Edvard III sledeće godine. Karlo V ih nije mnogo nadživeo svega tri godine. Kada je Karlo V umro njegov sin je bio još maloletan, pa je vlast preuzela grupa kneževa. Svađe između njih nisu prestajale. Kada je Luj od Anžua umro 1384. godine Filip od Burgundije praktično je postao gospodar kraljevstva sve dok mladom kralju nije dosadilo njegovo tutorstvo, te je lično preuzeo vlast. Na nesreću kralj je bio mentalno nestabilan, pa kada je 1392. godine potpuno poludeo, vlast je preuzeo vojvoda Burgundije. 1396. godine sklopljeno je primirje na 20 godina povodom sklapanja braka engleskog kralja Ričarda II (1377-1399) i Izabele, kćerke francuskog kralja Karla VI (1380-1422). Kralj Ričard svrgnut je tri godine kasnije i njega je nasledio njegov rođak Henri, vojvoda Lankastera, sin Jovana od Gana koji je postao Henri IV (1399-1413). On je bio vešt vojnik i sposoban državnik, ali nikad nije bio siguran na prestolu, zbog svog porekla (sin trećeg sina pokojnog kralja Edvarda III) Kada je Filip od Burgundije umro 1404. godine nasledio ga je njegov sin Jovan, koji se ubrzo rešio da ukloni svog suparnika. Jedne večeri 1407. godine, dok se vraćao kući pariskim ulicama, Luj od Orleana je bio napadnut i ubijen od strane grupe probisveta koje je potplatio vojvoda Burgundije. Jovan je posle ovog držao Pariz do 1413. godine kada su ga armanjaci, pripadnici stranke vojvode Orleana naterali da se povuče na svoje posede.
1413. godine Henri IV je umro i nasledio ga je njegov sin Henri V (1413-1422). Novi kralj je bio sposoban zapovednik i hrabar vojnik, ali je bio i vlastoljubiv. Avgusta 1415. godine engleski kralj se iskrcao u Normandiji sa 2000 oklopnika i oko 6000 strelaca i započeo opsadu Arflera. Grad je pao 22. septembra, ali je do tada epidemija dizenterije smanjila Henrijevu vojsku te je on rešio da se vrati kući. Krenuo je ka Kaleu, u nameri da od tuda pređe kanal brodovima. Njegova vojska brojala je manje od 6000 ljudi. Imao je malo namirnica, pa su njegovi vojnici skoro umirali od gladi, a velike kiše pretvorile su čitav kraj u more blata. Francuska vojska krenula mu je u susret i on je bio primoran da se pripremi za bitku. Izabravši položaj tako da su mu bokove štitili vrtovi i voćnjaci dva sela Tramekura i Aženkura, rasporedio je svoje ljude u tri reda, standardni engleski borbeni poredak.
Komandant francuske vojske, konetabl Albrea nije hteo da se izvrši napad na engleske redove, ali su njega nadglasali ostali velikaši. Tako se taktika iz bitke kod Poatjea ponovila u potpunosti. Engleski strelci su uglavnom zaustavili juriš francuske konjice. Onda su napred krenuli francuski pešadinci. Dok su se preživeli vitezovi doteturali do engleskih redova, bili su suviše umorni usled blatnog terena, te je Henri naredio svojim strelcima da bace lukove i krenu u borbu prsa u prsa. Francuski vitezovi su lako zarobljavani ili ubijani. U trenutku kada se treći odred Francuza spremao na juriš, Henri je već ima zarobljenika koliko i vojnika. Kada je pogrešno obavešten da mu je neprijatelj zašao iza leđa on je u panici naredio da se svi zarobljenici pobiju, plašeći se da ga neprijateljska masa ne preplavi. Strelci su uglavnom odbijali da pobiju svoje plemenite zarobljenike, jer su oni bili vredni mnogo nova prilikom otkupa, ali su na kraju engleski vitezovi odradili prljavi posao. Treći odred nije ni napao, a neprijatelj iza leđa je zapravo bio gospodar Aženkura koji je bio poveo grupu seljaka u pljačku Henrijevog nečuvanog logora. Francuski gubici bili su izuzetno veliki, 1500 plemića i 3000 običnih oklopnika. Henri je u rukama imao još oko 1000 zatočenika, koji su pretekli od masakra zarobljenika, a njegovi gubici bili su minimalni; ispod stotine ljudi.
Posle ove bitke usledila je gomila sastanaka između Jovana od Burgundije i dofena Karla, naslednika prestola. Na jednom od ovih sastanaka Jovan je ubijen od strane starog orleanskog oficira koji je tako osvetio smrt svog gospodara. Pošto je burgundijska stranka držala Pariz i kralja, ona je 1420. godine, u gradu Troa, zaključila ugovor sa Henrijem, kojim je Karlo razbaštinjen i Henri V oženjen kraljevom kćerkom Katarinom i tako postane pretendent pa presto Francuske.
Tokom 1422. godine umrli su i Karlo VI i Henri V pa su krune Francuske i Engleske pripale Henrijevom sinu Henriju VI koji je bio star samo nekoliko meseci. Stričevi mladog kralja preuzeli su upravu nad Francuskom i Engleskom. 1428. godine Bedford se nosio sa zamršenim problemom. On je želeo da proširi zemlje svog sinovca južno od Loare, ali dolinom reke gospodarila su dva moćna kneza, vojvoda Orleana i Anžua. Bedford se nadao da će uspeti da ih pridobije za sebe, ali nije uspeo, te je procenio da je bolje zaratiti sa Orleanom, nego sa Anžuom. Lokalna milicija i nešto profesionalnih vojnika branili su se dosta uporno, ali nevešto. Pad ključne tvrđave u dolini Loare čini se sve verovatnijim. Na istočnoj granici Šampanje zapovednik Vokulera Robert de Bodrikur je imao još zamršeniji problem. Njemu je smrtno dosađivala jedna mlada i odlučna seljanka iz sela Domremi, zvana Jovanka. Ona je bila uverena da su joj se ukazali neki od njenih omiljenih svetaca i zapovedili joj da razbije opsadu Orleana i da kruniše dofena u Remsu. Jovanka je ovo ispričala Bodrikuru i nagovorila ga da je pošalje dofenu. Ona je uspela da ubedi i neke od Robertovih ljudi, pa im je zapovednik na kraju rekao da mogu da je vode u Šinon, ako stvarno veruju u te gluposti. Jovanka i njena pratnja stigli su 23.02.1429. godine u Šinon. Dofen je naredio svojim službenicima da ispitaju Jovanku. Pošto je komisija utvrdila da je devica i samim time nije veštica, jer ne opšti sa đavolom, Jovanka je dobila na glasu. Ujedno je uspela da ubedi i Jovana II, vojvodu Alensona da je povede u Orlean, gde je on nameravao da odnese namirnice sa svojim snagama. Jovankina pojava inspirisala je francuske vojnike pa je posada Orleana izvršila svoj ispad, uništila engleska utvrđenja i oterala vojsku koja ih je opsedala. Ubrzo su istu sudbinu doživele i engleske snage koje su opsedale druge tvrđave u vojvodstvu, a engleska vojska koja im je žurila u pomoć razbijena je na bojnom polju.
Sada je preostalo samo da se Rems oslobodi od Engleza i kruniše dofen. Krajem juna Karlo je krenuo na drugi pohod predvodeći oko 12 000 ljudi. Ono što se njemu pitomom činilo kao opasno nastupanje kroz neprijateljsku teritoriju, bilo je, u stvari, ugodno paradiranje. Gradovi su mu otvarali kapije, pa je Rems zaposednut 16.7. i sutradan je tu krunisan, u skladu sa običajima, u tamošnjoj katedrali, kao Karlo VII (1422-1461). Francuske trupe su ubrzo stigle pod zidove Pariza, ali je engleska posada grad dobro branila, zajedno sa obližnjim utvrđenjima. Posle početnog oduševljenja i pobeda zavladalo je mišljenje da diplomatija treba da zameni rat, te su ratna dejstva postepeno utihnula. Burgunđani su sada uspeli da okupe svoje snage, pa su otpočeli svoj protivnapad. Jovanka je krenula ka Kompjenu koji je bio opsednut, da pomogne braniocima. Nekoliko dana pošto je stigla, povela je jedan ispad protiv opsadnika. Iako su u početku Burgunđani bili iznenađeni, brzo su se snašli i razbili Jovankine snage, koje su počele da se vraćaju u grad. Jovanka je odbila poraz i nastavila da se bori, zajedno sa nekoliko sledbenika. Zapovednik grada je zatvorio kapiju, plašeći se da Burgunđani ne uđu u grad, te su Jovanka i njeni sledbenici zarobljeni.
Učeni doktori pariskog univerziteta zahtevali su da se Jovanka pred inkviziciji, kako bi joj se sudilo kao veštici. Ne zna se da li je Bedford verovao da je ona veštica, ali ju je otkupio od Jovana Luksemburškog, koji je bio u velikoj besparici, zatvorio u Ruan i naredio Pjeru Košonu, episkopu Bovea, da sprovede suđenje. Samim tim što je odbila da prihvati Košonovu presudu da su njene vizije bile obmana, Jovanka je postala jeretik, a kršila je i odredbe kanonskog prava pošto je nosila mušku odeću i tvrdila da u tome nema ničeg lošeg. Jovanka je spaljena na lomači pod ličnim pritiskom vojvode Bedforda. Karlo nije preduzeo ništa da oslobodi Jovanku, koja ga je dovela na presto, ali je nekoliko godina kasnije preduzeo mere da skine ljagu sa njenog imena. Posle njene smrti Karlu je postalo jasno da mu ništa drugo ne preostaje nego da sklopi mir sa Burgundijom. Jedina veza Filipa od Burgundije sa Bedfordom bila je njegova žena, koja je bila Bedfordova sestra. Kada je ona 1434. godine umrla, mir između Karla i Filipa postao je moguć.
Avgusta 1435. godine sve tri strane sastale su se u gradu Arasu. Ubrzo je postalo jasno da je mir sa Engleskom nemoguć, te su Englezi napustili pregovore 1. septembra. Vojvoda Filip je mirne savesti počeo ozbiljne pregovore sa Karlom i 20.9. zaključen je ugovor u Arasu. Filip je dobio dva poseda uz granicu sa Burgundijom, dok je Karlo pristao da se javno pokaje za svoj udeo u ubistvu vojvode Jovana. Vojvoda Bedford je umro ubrzo posle zaključivanja ugovora, a Francuzi su počeli polako da povraćuju svoju teritoriju. Poslednja bitka na severu vođena je kod Forminjija u Normandiji 1450. godine. Jedna manja engleska vojska upućena u pomoć opsednutim posedima susrela se sa francuskom vojskom koju je predvodio konetabl Rišmon. Bitka je donela jednu novinu. Briti su zauzeli položaje na brdu, kao po običaju, ali umesto da ih napada direktno Rišmon je izvukao topove i bombardovao ih sve dok im nije rasturio bojne redove. Posle toga ih je lako razbio svojim jedinicama. Dve godine kasnije, strahovitim porazom erla Šruzberija kod Bordoa, okončana je engleska vlast na Gaskonjom, čime je završen period stogodišnjeg rata.
Нема коментара:
Постави коментар