Feudalna Engleska (polovina XII veka – početak XIV veka)
Kada je Henri, vojvoda Normandije i Akvitanije stupio na engleski presto 1154. godine, kraljevska vlast nikad od vremena normanskog osvajanja nije bila slabija. Henri II je bio prilično bezobziran čovek velike moći. Neposredno pred stupanje na engleski presto bio se oženio Elenorom, vojvotkinjom Akvitanije, čime je mnogo uvećao svoje posede. On je odbio da ispuni mnoge povlastice koje je obećao njegov prethodnik i za samo nekoliko godina vladavine povratio veći deo onoga što je monarhija izgubila tokom vladavine kralja Stefana. Rušio je zamkove barona koji su bili nikli u velikom broju u periodu bezvlašća, a preostale zamkove, koje nije porušio, proglasio je kraljevskim i poseo svojom vojskom. Otišao je korak dalje od dede u zloupotrebi svojih prava. Nametnuo je baronima obavezu da traže dozvolu za ženidbu sinova i naplaćivao njeno izdavanje. Bila mu je potrebna vojska za ratovanje na kontinentu protiv Luja VII, pa je na sve načine uvećavao prihode i obavezu vojne službe svojih vazala. Najpogodnije rešenje bilo mu je da dozvoli vazalima da plate svotu novca za svakog viteza kojeg ne pošalju u njegovu vojsku, te je za taj novac unajmljivao plaćenike. Henri je 1166. godine sproveo veliku istragu koliko koji baron ima vitezova, ne bi li to iskoristio da im naplati punu štitarinu, jer su mnogi lažirali brojeve.
Sporovi u vezi sa vlasništvom nad zemljom sada su rešavani na feudalnom sudu, ako su obe stranke bili vazali istog seniora, ili na okružnom sudu ako su seniori bili različiti. Jedini način donošenja presude bio je sudski dvoboj. Parničari nisu smeli lično da se bore, nego su morali da dovedu jednog vazala koji veruje da mu je gospodar u pravu, mada su u stvari svi dovodili svojeg najboljeg ratnika. Henri je omogućio i drugu opciju, a to je bilo da jedna od strana odbije dvoboj i da zatraži nalog da šerif sakupi 24 viteza koji bi pod zakletvom izjavili koja strana ima više prava na zemlju. Takođe je širio sudsku kompetenciju kraljevske kurije na račun feudalnih sudova. Do Henrijevih reformi proces je u suštini bio sakralan, a normansko osvajanje uvelo je u proces sudski dvoboj. Kada se kraljevska vlast umešala u neki slučaj, on je rešavan pouzdanijim metodima: Obično bi se izabralo 12 ljudi iz redova lokalnog stanovništva. Oni su morali da se zakunu, a obično su to bili sitni riteri ili bogati slobodni seljaci i morali su isleđivati slučaj i svoj iskaz podneti kraljevskim sudijama. Kraljevski sudovi nisu primali tužbe vilana protiv njihovih lordova, vilani su ostali samo u nadležnosti vlastelinskog suda – manorijalne kurije, gde su sudije bili lord ili njegovi upravnici. 1170. godine Henri II je naredio da se brižljivo ispita rad šerifa, posle čega su dvadesetorica bila uklonjena i zamenjena manje istaknutim ljudima.
Provodeći politiku jačanja kraljevske vlasti Henri II se sukobio sa crkvom, koja je već u ovo doba zavidna sila. Na kraljev predlog 1164. godine veliki savet je sastavio tkzv. Klarednonske konstitucije, koje su ograničavale kompetencije crkvenih sudova. Ove odredbe naišle su na oštar otpor vrha engleske crkve, arhiepiskopa Toma Beketa. On je odbio da se saglasi sa ograničavanjem sudskih prava crkve, ali se Henri razbesneo na njega, pa je morao da pobegne iz zemlje kada je proglašen za izdajnika. Beketova borba protiv kralja stvorila mu je veliku popularnost u narodu koji je bio nezadovoljan povećanjem poreza i sudskih taksi. 1170. godine Henri je dozvolio Beketu da se vrati u Englesku, ali episkopov otpor nije prestao. U nastupu besa kralj je neoprezno izjavio da bi voleo da ga neko oslobodi ove nevolje, pa je nekoliko dvorskih ritera odmah otišlo u Kenterberi i ubilo Beketa u crkvi. Protiv kralja su ustali francuski baroni, a za njima i baroni na severu Engleske. Narod se u masama skupljao na Beketovom grobu, a crkva je episkopa proglasila za sveca, koristeći zamajac mase za svoje ciljeve. Henriju je pretilo isključenje iz crkve, te se on pokajao nad arhiepiskopovim grobom i podvrgao javnom bičevanju.
U ovo doba počinje osvajanje Irske, kada se nekoliko barona sa zapada Engleske umešalo u borbu irskih klanova i počelo da zauzima zemlju u istočnom delu ostrva. 1170. godine Irci su se digli protiv osvajača, a Henri je iskoristio ovu situaciju da 1171. godine krene u Irsku, stupi u vezu sa irskim sveštenstvom i s nekoliko vođa klanova, ali su ga crkveni poslovi i nemiri barona u Engleskoj i francuskim oblastima okrenuli od Irske.
Henri II je došao u sukob sa svojim sinom starijim Henrijem III. Znao je kako ovo može dovesti do velikog spora, te je svog sina krunisao za savladara, ali mu nije dao ni zemlje ni zamkove, pa čak ni stalne prihode. Princ ovim nije bio zadovoljan te je skovao zaveru sa svojim tastom Lujem VII, iz čega se izrodila pobuna barona i napad Luja na Normandiju i kralja Škotske na Englesku. Henri II je uspešno odbranio kraljevinu, a pobunu ugušio. Sinu je oprostio, ali je nekoliko barona provelo dosta godina u tamnicama, dok su svi pobunjeni zamkovi razoreni do temelja.
Mlađi sinovi Henrija II, Ričard (1189-1199) i Jovan bez Zemlje (1199-1216) nastavili su očevu politiku. Ričard je bio privlačan čovek i veoma loš kralj. Bio je daleko najsposobniji vojskovođa svog vremena, pokrovitelj pesnika i umetnosti. Međutim, tokom svoje vladavine proveo je manje od godinu dana u Engleskoj (u kojoj je pre krunisanja bio svega dvaput), jer je stalno bio u ratnim pohodima. Na sve moguće načine Ričard se starao da dođe do novca za svoje ratne poduhvate. Povećavanje poreza i naročito njihova nepravedna raspodela izazivali su u narodu nezadovoljstvo. 1196. godine, u Londonu je narod protestvovao protiv poreza. Na čelu onih koji su protestvovali stajao je Viljem Fic-Osbert ili Viljem Bradati. On je držao vatrene govore optužujući bogataše koji su svaljivali teret poreza na sirotinju i pozivao narod na odlučnu akciju. Po naredbi justicijarija, on je ubijen. Tri godine kasnije Ričard je poginuo u sukobu prilikom opsade jednog zamka u Francuskoj.
Jovan je bio sušta suprotnost svom bratu, sposoban i savestan kralj i krajnje neprijatan čovek. Mnogo se posvećivao državničkim poslovima, lično učestvujući u radu sudova i blagajne. Jovan je počeo da ubire porez na prihod i imovinu da bi stvorio ratnu blagajnu, kao što su njegov otac i brat to činili za svoje potrebe ratovanja pre njega. Nije bio vešt ratnik i jedini slučaj u njegovoj vladavini kada je predvodio vojsku bilo je u onom pohodu u kome je zarobio svog bratanca Artura kod Miraboa. Njegovi pohodi na kontinentu bili su katastrofalni, prvo je izgubio Normandiju 1204. godine, pa je pretrpeo i poraz u pokušaju kontranapada u savezu sa Otonom. Narod ga je zbog toga prozvao mlitavi mač. Bio je izuzetno surov i pohotan, a nije znao ni da prašta. Zavodio je žene i kćerke svoji vazala i naredio ubistvo svog sinovca Artura.
U svojoj nesposobnosti doveo je do sukoba sa crkvom. Papa Inoćentije se umešao u izbor kenterberijskog arhiepiskopa, poništio kraljev izbor i postavio na to mesto Stevana Lengtona. Jovan je uputio protest, a kao odgovor na njega papa je bacio na Englesku interdikt 1208. godine. Tada je Jovan konfiskovao imanja sveg sveštenstva koje je interdikt priznavalo. Papa je odgovorio ekskomunikacijom Jovana iz crkve, a baroni, nezadovoljni kraljevom politikom, otvoreno su izražavali svoje negodovanje. 1212. godine papa je objavio da se Jovan lišava prestola i predao prava na englesku krunu Fiipu II Avgustu. Tek kad je ovaj počeo da prikuplja vojsku za pohod na Englesku, Jovan se iz osnova promenio. Obećao je da će priznati Lengtona i da će crkvi vratiti imanja koja je oduzeo. Pavši na kolena pred papskim legatom priznao je sebe za papina vazala i položio feudalnu zakletvu. Zatim je krenuo da plete mrežu oko Filipa II svim sredstvima, ali su mnogi engleski baroni odbili da krenu s njim u rat. Jovan je savez sklopio sa nemačkim carem Otonom IV i flandrijskim grofom, ali su Francuzi najpre razbili englesku vojsku, a potom i ujedinjene snage Flamanaca i Nemaca 1214. godine. Posle ovog poraza Jovan se vratio u Englesku rešen da se obračuna sa nepokornim baronima, ali su baronima prišle široke mase ljudi, pa čak i sveštenstvo i riteri.
Početkom 1215. godine baroni su digli oružanu pobunu. Jovan nije mogao da odluči šta da radi. Čas je nudio pregovore, čas je pozivao vojsku iz Gaskonje. Na kraju su pobunjenici, uz pomoć građana, zauzeli London. Jovan je sad popustio, te su se baroni sastali s njim na livadama pored Temze, blizu Vindzora i predali mu pisani program reformi, takozvane Baronske odredbe. Jovan je prihvatio zahteve i naložio da se na program pričvrsti njegov pečat. Zatim su kraljevski činovnici uobličili jednu povelju u kojoj su ove reforme sadržane i tako je nastao dokument pod nazivom Magna Carta Libertatum, 15.VI. 1215. godine. Jovan je ovom poveljom obećao crkvi sva prava, zatim uredio feudalne odnose između kralja i njegovih vazala, zatim postupke i rad kraljevske vlasti. Četvrti deo trebalo je da zadovolji lične prohteve barona. Većina odredbi je bila značajna samo za savremenike. Ali postojala su dva izuzetka koja zaslužuju pažnju. Jovan je obećao da, osim u 3 tačno navedena slučaja, neće ubirati vanredni porez bez pristanka saveta svih neposrednih podložnika (slučajevi su proizvođenje velmožinog najstarijeg sina u viteza, udaja najstarije kćeri i plaćanje otkupa za izbavljene iz zarobljeništva). Drugi izuzetak je član 39 koji kaže da nijedan slobodan čovek ne sme biti uhapšen ili utamničen ili lišen imovine ili na bilo koji način oštećen, osim po pravosnažnoj presudi njemu ravni ili po zakonu zemlje. Jovan je ovom poveljom priznao da je zakon iznad kralja. Ali on nije imao nameru da povelju ispunjava. Papa je barone proglasio za pobunjenike i oslobodio Jovana obaveze da ispunjava povelju i rat je obnovljen, a Jovan je umro u jeku ratnih operacija.
Jovana je nasledio njegov sin Henri III (1216-1272) koji je bio više nego slab vladar. Tokom čitave vladavine bio je pod uticajem prijatelja i miljenika koje je birao krajnje nerazumno. 1236. godine oženio se Elenorom, kćerkom provanskog grofa. S njom je u Englesku došla masa Provanšana, kojima su se pridružili došljaci iz Poatua. Henri im je davao zemlje i zvanja, navlačeći na sebe bes engleskih barona. Pošto je bio krajnje pobožan čovek pridružio se papinom pozivu na borbu protiv Fridriha II Hoenštaufena. Papa je dobio odobrenje da skuplja velike količine novca po Engleskoj i umešao Henrija u borbu za Siciliju. Zbog toga je ovom stalno nedostajalo novca, a kada bi ga sakupio nije imao ni mudrosti ni volje da ga korisno utroši. U početku njegove vladavine baroni su ograničili svoj otpor na pokušaje da ubede kralja da mudrije troši svoj novac. Potom su počeli da odbijaju da mu odobre vanredne poreze i na kraju naterali kralja da na čelo njegove uprave budu postavljeni baroni i da jedan nadzire kraljevsku upravu u svojstvu pravnog savetnika. 1258. godine, ne obazirući se na lošu žetvu i glad, kralj je od barona zatražio 1/3 prihoda čitave zemlje. Baroni su došli u Vestminster naoružani i zatražili od kralja da protera sve strance i da odredi komisiju od 24 čoveka radi sprovođenja opšte političke reforme. Henri III je popustio i iste godine se u Oksfordu sastalo veliko veće, koje je kasnije nazvano besnim. Komisija dvadesetčetvorice podnela je projekt novog ustava, tkzv. Oksfordske statute, koji su u Englesku zavodili baronsku oligarhiju od 15 barona. Veliko veće je sasvim ukinuto, a mesto njega je uvedeno malo veće od 12 lica, koja su birali baroni. Posle početnog entuzijazma i proterivanja stranaca došlo je do svađa među baronima, jer je svaki vukao na svoju stranu. Kralj je pokušao ovo da iskoristi ratom, ali je poražen i zarobljen 14.V. 1264. godine, pa su nekoliko godina plemići vladali Engleskom. 1265. godine Monfor, vođa barona, sazvao je veće u koje je pozvao one barone, episkope i opate koji su bili na njegovo strani, kao i po dva ritera iz svake grofovije i po dva građanina iz niza gradova. Njegova politika izazvala je nezadovoljstvo među pristalicama baronske oligarhije, a otpočeli su i ustanci protiv feudalaca. Baroni su se počeli svađati oko podele moći pa je gužvu iskoristio Edvard, Henrijev sin, koji je pobegao iz zatvora i okupio vojsku sa protivnicima Simona De Monfora, među kojima je bilo dosta barona koji su upravo prešli od Monfora. U bici kod Ivsema Edvard je potpuno porazio barone, a Simon je poginuo.
Edvard I vlada od 1272-1307. godine i njegov prvi zadatak je bio da povrati sve što je kruna izgubila tokom građanskih ratova za vladavine njegovog oca. Naredio je svakom vlastelinu koji je polagao pravo na neku od povlastica koje su pravno bile franšize da se pojavi pred sudovima i dokaže svoje pravo na nju. Njihovo nezakonito prisvajanje on je kažnjavao novčano.
Edvard je oformio dva odvojena kraljevska suda. Sud opštih žalbi (court of common pleas) sastavljen od četvorice sudija, rešavao je sve građanske sporove između podanika krune. Sud kraljeve klupe (court of king's bench) rešavao je sve sporove, građanske i krivične, u koje je bio umešan sam kralj. Možda je ipak najznačajnija novina Edvardove vladavine bila uvođenje skupštine koja je mnogo ličila na kasnije parlamente. Parlament je ujedno bio najviši sud u zemlji, gde su donošene presude u najznačajnijim sporovima.
Edvard je odlučio i da skrši otpor Velšana koji su bili pomagali Simona de Monfora. Ušao je u Vels sa juga i istoka 1282. godine, kako bi ih saterao u najnepristupačnija brda. Zatim je uputio odrede pešadije sakupljene u zapadnim okruzima da ih tamo opkole. Oko celog središnjeg planinskog masiva podigao je niz velikih zamkova sa snažnim posadama. Uskoro su Velšani bili primorani da mu se predaju. Od ovog vremena naslednik engleskog prestola nosi titulu princa od Velsa.
Iskoristivši smrt kralja Škotske Aleksandra III 1285. godine da se umeša u pitanja severnog dela ostrva, Edvard je započeo sukob koji će trajati sve do kraja njegovog života i završiće se porazom Engleske i obnovom nezavisnosti Škotske 1314. Smrt Margarete, poslednjeg izdanka starije loze škotske kraljevske kuće, 1290. godine pružila mu je priliku da proširi svoj uticaj na sever. Od njega je zatraženo da među desetak pretendenata na škotski presto odredi onog pravog, a on je odlučio da to bude Džon Baliol, engleski plemić, po majci Škot. Baliol je Škotsku primio kao feud od Edvarda i čim je ovaj pokušao da se umeša i iskoristi svoje sizerenstvo, Škoti su ustali na borbu i proterali ga. Edvard je napao Škotsku i uskoro zagospodario zemljom. Pobuna koju je vodio ser Viljem Volas ugušena je, a Volas je obešen. Škoti su ubrzo našli drugog vođu u Robertu Brusu koji je postigao zapažene uspehe dok je Edvard bio zauzet na drugoj strani. Kada je saznao za ovo on je krenuo da ga pobedi, ali je umro na granici sa Škotskom.
Za finansiranje ovih ratova Edvardu je bilo potrebno mnogo novca i on je često morao da se obraća parlamentu. Ali tu odobreni novac mu nije bio dovoljan, pa je zato šest puta povećavao izvozne carine na vunu, a ponekad bi prosto rekvirirao zalihe vune. Sveštenstvo je moralo kralju da plati ogromne poreze, a 1297. godine umalo nije došlo do sukoba sa baronima. Da bi pospešio trgovinu Edvard I je izdao Trgovačku povelju 1303. godine čime je potvrdio stranim trgovcima pravo da slobodno dolaze u Englesku, da uvoze i izvoze robu i zaveo izvozne i uvozne carine.
Oca je nasledio sin Edvard II (1307-1327) koji je vršio velike i opsežne pripreme za napad na Brusa, što je ovaj iskoristio da zauzme sve engleske tvrđave u Škotskoj, sem Sterlinga. Kada je Edvard II krenuo sa vojskom da razbije ovu opsadu, Brus ga je sačekao sa svojom vojskom kod jednog malog potoka po imenu Banokbern i naneo mu strašan poraz, povrativši Škotskoj nezavisnost.
Kada je Henri, vojvoda Normandije i Akvitanije stupio na engleski presto 1154. godine, kraljevska vlast nikad od vremena normanskog osvajanja nije bila slabija. Henri II je bio prilično bezobziran čovek velike moći. Neposredno pred stupanje na engleski presto bio se oženio Elenorom, vojvotkinjom Akvitanije, čime je mnogo uvećao svoje posede. On je odbio da ispuni mnoge povlastice koje je obećao njegov prethodnik i za samo nekoliko godina vladavine povratio veći deo onoga što je monarhija izgubila tokom vladavine kralja Stefana. Rušio je zamkove barona koji su bili nikli u velikom broju u periodu bezvlašća, a preostale zamkove, koje nije porušio, proglasio je kraljevskim i poseo svojom vojskom. Otišao je korak dalje od dede u zloupotrebi svojih prava. Nametnuo je baronima obavezu da traže dozvolu za ženidbu sinova i naplaćivao njeno izdavanje. Bila mu je potrebna vojska za ratovanje na kontinentu protiv Luja VII, pa je na sve načine uvećavao prihode i obavezu vojne službe svojih vazala. Najpogodnije rešenje bilo mu je da dozvoli vazalima da plate svotu novca za svakog viteza kojeg ne pošalju u njegovu vojsku, te je za taj novac unajmljivao plaćenike. Henri je 1166. godine sproveo veliku istragu koliko koji baron ima vitezova, ne bi li to iskoristio da im naplati punu štitarinu, jer su mnogi lažirali brojeve.
Sporovi u vezi sa vlasništvom nad zemljom sada su rešavani na feudalnom sudu, ako su obe stranke bili vazali istog seniora, ili na okružnom sudu ako su seniori bili različiti. Jedini način donošenja presude bio je sudski dvoboj. Parničari nisu smeli lično da se bore, nego su morali da dovedu jednog vazala koji veruje da mu je gospodar u pravu, mada su u stvari svi dovodili svojeg najboljeg ratnika. Henri je omogućio i drugu opciju, a to je bilo da jedna od strana odbije dvoboj i da zatraži nalog da šerif sakupi 24 viteza koji bi pod zakletvom izjavili koja strana ima više prava na zemlju. Takođe je širio sudsku kompetenciju kraljevske kurije na račun feudalnih sudova. Do Henrijevih reformi proces je u suštini bio sakralan, a normansko osvajanje uvelo je u proces sudski dvoboj. Kada se kraljevska vlast umešala u neki slučaj, on je rešavan pouzdanijim metodima: Obično bi se izabralo 12 ljudi iz redova lokalnog stanovništva. Oni su morali da se zakunu, a obično su to bili sitni riteri ili bogati slobodni seljaci i morali su isleđivati slučaj i svoj iskaz podneti kraljevskim sudijama. Kraljevski sudovi nisu primali tužbe vilana protiv njihovih lordova, vilani su ostali samo u nadležnosti vlastelinskog suda – manorijalne kurije, gde su sudije bili lord ili njegovi upravnici. 1170. godine Henri II je naredio da se brižljivo ispita rad šerifa, posle čega su dvadesetorica bila uklonjena i zamenjena manje istaknutim ljudima.
Provodeći politiku jačanja kraljevske vlasti Henri II se sukobio sa crkvom, koja je već u ovo doba zavidna sila. Na kraljev predlog 1164. godine veliki savet je sastavio tkzv. Klarednonske konstitucije, koje su ograničavale kompetencije crkvenih sudova. Ove odredbe naišle su na oštar otpor vrha engleske crkve, arhiepiskopa Toma Beketa. On je odbio da se saglasi sa ograničavanjem sudskih prava crkve, ali se Henri razbesneo na njega, pa je morao da pobegne iz zemlje kada je proglašen za izdajnika. Beketova borba protiv kralja stvorila mu je veliku popularnost u narodu koji je bio nezadovoljan povećanjem poreza i sudskih taksi. 1170. godine Henri je dozvolio Beketu da se vrati u Englesku, ali episkopov otpor nije prestao. U nastupu besa kralj je neoprezno izjavio da bi voleo da ga neko oslobodi ove nevolje, pa je nekoliko dvorskih ritera odmah otišlo u Kenterberi i ubilo Beketa u crkvi. Protiv kralja su ustali francuski baroni, a za njima i baroni na severu Engleske. Narod se u masama skupljao na Beketovom grobu, a crkva je episkopa proglasila za sveca, koristeći zamajac mase za svoje ciljeve. Henriju je pretilo isključenje iz crkve, te se on pokajao nad arhiepiskopovim grobom i podvrgao javnom bičevanju.
U ovo doba počinje osvajanje Irske, kada se nekoliko barona sa zapada Engleske umešalo u borbu irskih klanova i počelo da zauzima zemlju u istočnom delu ostrva. 1170. godine Irci su se digli protiv osvajača, a Henri je iskoristio ovu situaciju da 1171. godine krene u Irsku, stupi u vezu sa irskim sveštenstvom i s nekoliko vođa klanova, ali su ga crkveni poslovi i nemiri barona u Engleskoj i francuskim oblastima okrenuli od Irske.
Henri II je došao u sukob sa svojim sinom starijim Henrijem III. Znao je kako ovo može dovesti do velikog spora, te je svog sina krunisao za savladara, ali mu nije dao ni zemlje ni zamkove, pa čak ni stalne prihode. Princ ovim nije bio zadovoljan te je skovao zaveru sa svojim tastom Lujem VII, iz čega se izrodila pobuna barona i napad Luja na Normandiju i kralja Škotske na Englesku. Henri II je uspešno odbranio kraljevinu, a pobunu ugušio. Sinu je oprostio, ali je nekoliko barona provelo dosta godina u tamnicama, dok su svi pobunjeni zamkovi razoreni do temelja.
Mlađi sinovi Henrija II, Ričard (1189-1199) i Jovan bez Zemlje (1199-1216) nastavili su očevu politiku. Ričard je bio privlačan čovek i veoma loš kralj. Bio je daleko najsposobniji vojskovođa svog vremena, pokrovitelj pesnika i umetnosti. Međutim, tokom svoje vladavine proveo je manje od godinu dana u Engleskoj (u kojoj je pre krunisanja bio svega dvaput), jer je stalno bio u ratnim pohodima. Na sve moguće načine Ričard se starao da dođe do novca za svoje ratne poduhvate. Povećavanje poreza i naročito njihova nepravedna raspodela izazivali su u narodu nezadovoljstvo. 1196. godine, u Londonu je narod protestvovao protiv poreza. Na čelu onih koji su protestvovali stajao je Viljem Fic-Osbert ili Viljem Bradati. On je držao vatrene govore optužujući bogataše koji su svaljivali teret poreza na sirotinju i pozivao narod na odlučnu akciju. Po naredbi justicijarija, on je ubijen. Tri godine kasnije Ričard je poginuo u sukobu prilikom opsade jednog zamka u Francuskoj.
Jovan je bio sušta suprotnost svom bratu, sposoban i savestan kralj i krajnje neprijatan čovek. Mnogo se posvećivao državničkim poslovima, lično učestvujući u radu sudova i blagajne. Jovan je počeo da ubire porez na prihod i imovinu da bi stvorio ratnu blagajnu, kao što su njegov otac i brat to činili za svoje potrebe ratovanja pre njega. Nije bio vešt ratnik i jedini slučaj u njegovoj vladavini kada je predvodio vojsku bilo je u onom pohodu u kome je zarobio svog bratanca Artura kod Miraboa. Njegovi pohodi na kontinentu bili su katastrofalni, prvo je izgubio Normandiju 1204. godine, pa je pretrpeo i poraz u pokušaju kontranapada u savezu sa Otonom. Narod ga je zbog toga prozvao mlitavi mač. Bio je izuzetno surov i pohotan, a nije znao ni da prašta. Zavodio je žene i kćerke svoji vazala i naredio ubistvo svog sinovca Artura.
U svojoj nesposobnosti doveo je do sukoba sa crkvom. Papa Inoćentije se umešao u izbor kenterberijskog arhiepiskopa, poništio kraljev izbor i postavio na to mesto Stevana Lengtona. Jovan je uputio protest, a kao odgovor na njega papa je bacio na Englesku interdikt 1208. godine. Tada je Jovan konfiskovao imanja sveg sveštenstva koje je interdikt priznavalo. Papa je odgovorio ekskomunikacijom Jovana iz crkve, a baroni, nezadovoljni kraljevom politikom, otvoreno su izražavali svoje negodovanje. 1212. godine papa je objavio da se Jovan lišava prestola i predao prava na englesku krunu Fiipu II Avgustu. Tek kad je ovaj počeo da prikuplja vojsku za pohod na Englesku, Jovan se iz osnova promenio. Obećao je da će priznati Lengtona i da će crkvi vratiti imanja koja je oduzeo. Pavši na kolena pred papskim legatom priznao je sebe za papina vazala i položio feudalnu zakletvu. Zatim je krenuo da plete mrežu oko Filipa II svim sredstvima, ali su mnogi engleski baroni odbili da krenu s njim u rat. Jovan je savez sklopio sa nemačkim carem Otonom IV i flandrijskim grofom, ali su Francuzi najpre razbili englesku vojsku, a potom i ujedinjene snage Flamanaca i Nemaca 1214. godine. Posle ovog poraza Jovan se vratio u Englesku rešen da se obračuna sa nepokornim baronima, ali su baronima prišle široke mase ljudi, pa čak i sveštenstvo i riteri.
Početkom 1215. godine baroni su digli oružanu pobunu. Jovan nije mogao da odluči šta da radi. Čas je nudio pregovore, čas je pozivao vojsku iz Gaskonje. Na kraju su pobunjenici, uz pomoć građana, zauzeli London. Jovan je sad popustio, te su se baroni sastali s njim na livadama pored Temze, blizu Vindzora i predali mu pisani program reformi, takozvane Baronske odredbe. Jovan je prihvatio zahteve i naložio da se na program pričvrsti njegov pečat. Zatim su kraljevski činovnici uobličili jednu povelju u kojoj su ove reforme sadržane i tako je nastao dokument pod nazivom Magna Carta Libertatum, 15.VI. 1215. godine. Jovan je ovom poveljom obećao crkvi sva prava, zatim uredio feudalne odnose između kralja i njegovih vazala, zatim postupke i rad kraljevske vlasti. Četvrti deo trebalo je da zadovolji lične prohteve barona. Većina odredbi je bila značajna samo za savremenike. Ali postojala su dva izuzetka koja zaslužuju pažnju. Jovan je obećao da, osim u 3 tačno navedena slučaja, neće ubirati vanredni porez bez pristanka saveta svih neposrednih podložnika (slučajevi su proizvođenje velmožinog najstarijeg sina u viteza, udaja najstarije kćeri i plaćanje otkupa za izbavljene iz zarobljeništva). Drugi izuzetak je član 39 koji kaže da nijedan slobodan čovek ne sme biti uhapšen ili utamničen ili lišen imovine ili na bilo koji način oštećen, osim po pravosnažnoj presudi njemu ravni ili po zakonu zemlje. Jovan je ovom poveljom priznao da je zakon iznad kralja. Ali on nije imao nameru da povelju ispunjava. Papa je barone proglasio za pobunjenike i oslobodio Jovana obaveze da ispunjava povelju i rat je obnovljen, a Jovan je umro u jeku ratnih operacija.
Jovana je nasledio njegov sin Henri III (1216-1272) koji je bio više nego slab vladar. Tokom čitave vladavine bio je pod uticajem prijatelja i miljenika koje je birao krajnje nerazumno. 1236. godine oženio se Elenorom, kćerkom provanskog grofa. S njom je u Englesku došla masa Provanšana, kojima su se pridružili došljaci iz Poatua. Henri im je davao zemlje i zvanja, navlačeći na sebe bes engleskih barona. Pošto je bio krajnje pobožan čovek pridružio se papinom pozivu na borbu protiv Fridriha II Hoenštaufena. Papa je dobio odobrenje da skuplja velike količine novca po Engleskoj i umešao Henrija u borbu za Siciliju. Zbog toga je ovom stalno nedostajalo novca, a kada bi ga sakupio nije imao ni mudrosti ni volje da ga korisno utroši. U početku njegove vladavine baroni su ograničili svoj otpor na pokušaje da ubede kralja da mudrije troši svoj novac. Potom su počeli da odbijaju da mu odobre vanredne poreze i na kraju naterali kralja da na čelo njegove uprave budu postavljeni baroni i da jedan nadzire kraljevsku upravu u svojstvu pravnog savetnika. 1258. godine, ne obazirući se na lošu žetvu i glad, kralj je od barona zatražio 1/3 prihoda čitave zemlje. Baroni su došli u Vestminster naoružani i zatražili od kralja da protera sve strance i da odredi komisiju od 24 čoveka radi sprovođenja opšte političke reforme. Henri III je popustio i iste godine se u Oksfordu sastalo veliko veće, koje je kasnije nazvano besnim. Komisija dvadesetčetvorice podnela je projekt novog ustava, tkzv. Oksfordske statute, koji su u Englesku zavodili baronsku oligarhiju od 15 barona. Veliko veće je sasvim ukinuto, a mesto njega je uvedeno malo veće od 12 lica, koja su birali baroni. Posle početnog entuzijazma i proterivanja stranaca došlo je do svađa među baronima, jer je svaki vukao na svoju stranu. Kralj je pokušao ovo da iskoristi ratom, ali je poražen i zarobljen 14.V. 1264. godine, pa su nekoliko godina plemići vladali Engleskom. 1265. godine Monfor, vođa barona, sazvao je veće u koje je pozvao one barone, episkope i opate koji su bili na njegovo strani, kao i po dva ritera iz svake grofovije i po dva građanina iz niza gradova. Njegova politika izazvala je nezadovoljstvo među pristalicama baronske oligarhije, a otpočeli su i ustanci protiv feudalaca. Baroni su se počeli svađati oko podele moći pa je gužvu iskoristio Edvard, Henrijev sin, koji je pobegao iz zatvora i okupio vojsku sa protivnicima Simona De Monfora, među kojima je bilo dosta barona koji su upravo prešli od Monfora. U bici kod Ivsema Edvard je potpuno porazio barone, a Simon je poginuo.
Edvard I vlada od 1272-1307. godine i njegov prvi zadatak je bio da povrati sve što je kruna izgubila tokom građanskih ratova za vladavine njegovog oca. Naredio je svakom vlastelinu koji je polagao pravo na neku od povlastica koje su pravno bile franšize da se pojavi pred sudovima i dokaže svoje pravo na nju. Njihovo nezakonito prisvajanje on je kažnjavao novčano.
Edvard je oformio dva odvojena kraljevska suda. Sud opštih žalbi (court of common pleas) sastavljen od četvorice sudija, rešavao je sve građanske sporove između podanika krune. Sud kraljeve klupe (court of king's bench) rešavao je sve sporove, građanske i krivične, u koje je bio umešan sam kralj. Možda je ipak najznačajnija novina Edvardove vladavine bila uvođenje skupštine koja je mnogo ličila na kasnije parlamente. Parlament je ujedno bio najviši sud u zemlji, gde su donošene presude u najznačajnijim sporovima.
Edvard je odlučio i da skrši otpor Velšana koji su bili pomagali Simona de Monfora. Ušao je u Vels sa juga i istoka 1282. godine, kako bi ih saterao u najnepristupačnija brda. Zatim je uputio odrede pešadije sakupljene u zapadnim okruzima da ih tamo opkole. Oko celog središnjeg planinskog masiva podigao je niz velikih zamkova sa snažnim posadama. Uskoro su Velšani bili primorani da mu se predaju. Od ovog vremena naslednik engleskog prestola nosi titulu princa od Velsa.
Iskoristivši smrt kralja Škotske Aleksandra III 1285. godine da se umeša u pitanja severnog dela ostrva, Edvard je započeo sukob koji će trajati sve do kraja njegovog života i završiće se porazom Engleske i obnovom nezavisnosti Škotske 1314. Smrt Margarete, poslednjeg izdanka starije loze škotske kraljevske kuće, 1290. godine pružila mu je priliku da proširi svoj uticaj na sever. Od njega je zatraženo da među desetak pretendenata na škotski presto odredi onog pravog, a on je odlučio da to bude Džon Baliol, engleski plemić, po majci Škot. Baliol je Škotsku primio kao feud od Edvarda i čim je ovaj pokušao da se umeša i iskoristi svoje sizerenstvo, Škoti su ustali na borbu i proterali ga. Edvard je napao Škotsku i uskoro zagospodario zemljom. Pobuna koju je vodio ser Viljem Volas ugušena je, a Volas je obešen. Škoti su ubrzo našli drugog vođu u Robertu Brusu koji je postigao zapažene uspehe dok je Edvard bio zauzet na drugoj strani. Kada je saznao za ovo on je krenuo da ga pobedi, ali je umro na granici sa Škotskom.
Za finansiranje ovih ratova Edvardu je bilo potrebno mnogo novca i on je često morao da se obraća parlamentu. Ali tu odobreni novac mu nije bio dovoljan, pa je zato šest puta povećavao izvozne carine na vunu, a ponekad bi prosto rekvirirao zalihe vune. Sveštenstvo je moralo kralju da plati ogromne poreze, a 1297. godine umalo nije došlo do sukoba sa baronima. Da bi pospešio trgovinu Edvard I je izdao Trgovačku povelju 1303. godine čime je potvrdio stranim trgovcima pravo da slobodno dolaze u Englesku, da uvoze i izvoze robu i zaveo izvozne i uvozne carine.
Oca je nasledio sin Edvard II (1307-1327) koji je vršio velike i opsežne pripreme za napad na Brusa, što je ovaj iskoristio da zauzme sve engleske tvrđave u Škotskoj, sem Sterlinga. Kada je Edvard II krenuo sa vojskom da razbije ovu opsadu, Brus ga je sačekao sa svojom vojskom kod jednog malog potoka po imenu Banokbern i naneo mu strašan poraz, povrativši Škotskoj nezavisnost.
Нема коментара:
Постави коментар