Sveto rimsko carstvo (XII vek – XIII vek)
Poslednji car salijske loze Henrih V (1106-1125) je neposredno pred smrt predao svoje lične posede sestriću Fridrihu od Hoenštaufena, vojvodi Švapske i odredio ga za naslednika. Nemački kneževi i papa su međutim izabrali Lotara od Suplinburga, vojvodu Saksonije (1125-1137), koji je bio najobičnija marioneta. Kada je Lotar počeo da jača svoju poziciju zbog neprestane borbe sa Fridrihom, papstvo i kneževi su mu okrenuli leđa, jer je njima odgovarao slab car. Umesto Fridriha oni su odabrali Konrada III, njegovog mlađeg brata (1137-1152), što je dovelo samo do produbljavanja sukoba. 1143. godine saksonske vojvode osnovale su grad Libek na Baltičkom moru, značajnu trgovačku ispostavu. Kada je Konrad umro 1152. godine kneževi su bili spremni da postave za kralja nekog ko će moći da održi red, jer su želeli da prekinu haos koji je trajao 15 godina. Izabran je Fridrih od Hoenštaufena, zvani Barbarosa, vojvoda Švapske. Jedini čvrst oslonac Fridriha I (1152-1190) bilo je njegovo vojvodstvo. On je njega dao Konradovom sinu Fridrihu, a Goslar Henrihu Lavu. Istovremeno od Austrije je načinio vojvodstvo, a ojačao je i položaj Henrihovog suparnika na severu, Albrehta Medveda. Zatim se 1156. godine oženio Beatrisom od Burgundije i preuzeo njeno kraljevstvo. Potom je umarširao u Lombardiju i zatražio prava koja su mu pripadala kao nosiocu langobardske krune. Kada se Fridrih približio Rimu, izaslanici Rimske republike, koju su 1143. godine stvorili sitni riteri, trgovci i zanatlije, ponudili su mu krunu, nadajući se njegovoj pomoći u borbi protiv pape. Fridrih ih je odbio s prezrenjem i kada je ušao u grad, krunisao ga je Papa. Nasilje koje je nemačka osvajačka vojska činilo po Rimu, učinilo je brzi kraj Fridrihovom boravku u gradu.
1157. godine sazvan je rajhstag u Bezansonu, gde je došlo do oštrog sukoba između ljudi bliskih caru i papskog legata Rolanda. Jedan bavarski palatin napao je legata mačem, kada je legat pročitao papino pismo, u kojem je jedan deo insinuirao da car svoju vlast dobija od pape. Car je tog palatina uzeo u zaštitu, a Rolandu naredio da napusti rajhstag. U Bezansonu je odlučeno da se sledeći pohod u Italiju preduzme 1158. godine, a u novembru iste godine u Ronkaljanskoj dolini kod Pjačence bio je sazvan sabor, na koji su bili pozvani predstavnici gradova u severnoj Italiji. Prava gradova na samoupravu podvrgnuta su detaljnoj proveri. Gradovima su priznata samo ona prava koja su se zasnivala na poveljama podeljenim od careva. Car je za sebe rezervisao pravo da postavlja tkzv. podesta, tj. svoje činovnike koji su imali da predstavljaju vrhovnu upravu u gradovima. Kada se Milano digao na ustanak, 1160. godine, papa Aleksandar III (isti onaj Roland koji je bio papski legat u Bezansonu) i Rožer I su stvorili savez protiv Fridriha. Milano je ipak bio osvojen 1162. godine i skoro sasvim razoren. Fridrih je upravu prepustio nemačkim vitezovima koji su vladali čeličnom pesnicom, što je uskoro dovelo do okupljanja komuna u savez, nazvan Lombardijska liga, 1167. godine. Liga je podigla jaku tvrđavu blizu Verčelija i nazvala je po papinom imenu – Aleksandrija. Kada je Fridrih 1174. godine krenuo da ih dovede u red, njegova mala vojska od 18 000 ljudi nije mogla da postigne odlučujući uspeh. 1176. godine nedaleko od Milana, kod grada Lenjano, došlo je do sukoba dve vojske i lombardijska vojska je razbila Barbarosinu. Sledeće godine sazvan je kongres u Veneciji, na koji su došli predstavnici severnoitalijanskih gradova, papa i car, i tu je car prignuo kolena pred papom i poljubio mu papuču. Razlog ovog poraza ležao je u sukobu Fridriha i Henriha Lava. Stoga je posle poraza Fridrih otišao u Nemačku da se razračuna s njim. Kada je ovaj otuđio neku crkvenu imovinu, on je dočekao svoji pet minuta. Pozvao ga je na svoj dvor i lišio svih feuda. Henrih Lav se povukao na dvor svog tasta, engleskog kralja Henrija II.
Henrih Lav, vojvoda Saksonije i Bavarske u periodu pred svoj pad u nemilost i izgnanstvo bio je započeo ponovno osvajanje slovenskih zemalja izgubljenih u X veku. Zauzeo je znatni deo zemlje Bodrića i postavio joj na čelo grofove koji su na slovensko udarili velike dažbine i danke. Na otetu zemlju preseljavali su koloniste iz severnonemačkih zemalja. Svuda je vršeno nasilno pokrštavanje i istrebljivanje Slovena. U ovo vreme je otprilike osvojena i zemlja Ljutića. Lavov severni sused Albreht Medved dobio je od cara severnu marku (leva obala Labe) u posed. Vešto se mešajući u svađe slovenskih kneževa pripojio je svojim posedima zemlju Ljutića. Albrehtovi sin i unuk pripojili su još nekoliko oblasti, među kojima i zemlju Sprevljana, gde je nastao grad Berlin, te su od tih zemalja obrazovali Brandenburšku grofoviju. Sloveni koji su preživeli progone i istrebljenja su postepeno germanizovani. U gradovima su nemački trgovci i zanatlije potisnule Slovene. Slovenima se zabranjivalo da ulaze u esnafe, da se bave zanatima i trgovinom. Zabranjivano im je da žive u najboljim četvrtima gradova, a ostavljani su im sirotinjski kvartovi i predgrađa.
Posle ovoga Fridrih se vratio u Italiju, ali je ovog puta koristio diplomatiju, a ne rat. Zaključio je sa Lombardijskom ligom mir 1183. godine i ostavio komunama nezavisnost, ali su njihovi zvaničnici prihvatili da budu carski predstavnici. Svog sina Henriha oženio je Konstancom, sestrom kralja Viljema I i tetkom kralja Viljema II, te se tako uortačio sa sicilijanskim kraljem. Sada je papa mogao samo da protestvuje protiv njegovih poteza u Italiji, ali nije mogao ništa da uradi bez moćnog saveznika.
Nesrećnim slučajem Fridrih se udavio 1190. godine prilikom krstaškog pohoda u Maloj Aziji. Nasledio ga je njegov sin Henrih VI (1190-1197). Henrih Lav je odmah počeo da podstiče nemire u Nemačkoj, a u Italiji papstvo je gajilo ogorčeno neprijateljstvo prema njemu zbog spora oko Sicilije. Viljem II umro je ne ostavivši potomstvo 1189. godine i presto je pripao njegovom rođaku Tankredu (1190-1194) koji nije imao mnogo šanse da se odupre Henrihu. On je malo obraćao pažnju na Nemačku, u kojoj se zadržao samo toliko da preuzme Ričarda od austrijskog vojvode, da se dogovori o njegovom otkupu i dobije prvih nekoliko rata. 1194. godine Henrih je krenuo na jug i napao Siciliju koju je ubrzo zauzeo.
Henrih je shvatio da je potrebno da nemačka kruna postane nasledna te je ponudio kneževima da odluče; ako pristanu da oglase nemačku monarhiju naslednom, on će prihvatiti potpunu naslednost njihovih feuda. Kneževi su međutim pristali samo da ga krunišu, te se on sada obratio papi primoran da se zadovolji onim što je dobio. Ponudio mu je velike godišnje prihode od svih crkava carstva, u zamenu za zemlje na koje je papstvo polagalo pravo. Pregovori su prekinuti pobunom na Siciliji koju je Henrih surovo ugušio, ali je ubrzo umro. Sin Henriha Lava, Oton je, uz obilnu sumu Ričardovog novca došao u Nemačku i 1198. godine izabran je za kralja Nemačke. Njemu se suprotstavio Filip od Hoenštaufena i izbio je novi građanski rat. Iste godine na papski presto je izabran Inoćentije III (1198-1216) koji je bio čvrsto rešen da spreči spajanje Sicilije i Carstva, te je stao na stranu Otona.
Oton nije uživao stvarnu podršku u Nemačkoj, te kad je novca nestalo, nestalo je i prijatelja, pa se on nevoljno vratio u Englesku. Inoćentije je morao da se dogovori sa Filipom, ali se to izmenilo kad je 1208. godine Filipa ubio jedan lični neprijatelj. Oton je brzo uspostavio kontrolu nad Nemačkom i papa ga je 1209. godine krunisao za cara. Iako je obećao da će papi vratiti njegove zemlje, on nije mnogo učinio po tom pitanju. Inoćentije ga je izopštio i oglasio da ga lišava carske titule. Inoćentije je prešao preko svoji osnovanih strahova i krunisao mladog Fridriha II Hoenštaufena (1212-1250) za cara. Fridrih II bio je najzanimljivija ličnost svog vremena. Odrastao je na Siciliji, gde su se ukrštale razne kulture i vere. Bio je pisac i napisao je jedan traktat o lovu sa sokolovima. Čak je osnovao i univerzitet u Napulju i pomagao medicinsku školu u Salernu.
U jeku građanskog rata, 1201. godine nemački riteri su osnovali na ušću Zapadne Dvine grad Rigu, koji je postao veoma važan centar nemačke kolonizacije. U pribaltik se sliva ogromna količina svakolikih ritera, željnih osvajanja i lakog bogaćenja. Ti su riteri brzo preuzeli oblast današnje Letonije. Počelo je nasilno obraćanje domaćeg stanovništva u hrišćanstvo, praćeno krvavim progonima.
Fridrih je ušao u Nemačku 1212. godine, sastavši se sa Filipom Avgustom, koji ga je verovatno i preporučio papi i sklopivši s njim savez. Pobedom kod Buvina Filip je pomogao Fridrihu 1214. godine i on je postao gospodar Nemačke. Do 1220. godine Fridrih je boravio u Nemačkoj da bi organizovao državu i tako morao što manje kasnije njome da se bavi, a onda se vratio na jug. Kneževima je bilo dato i pravo kovanja novca, a kralj se odrekao prava da podiže zamkove i gradove na štetu knezova. Fridrih je učinio još jednu uslugu feudalcima, naime zabranio je gradovima da se međusobno udružuju u saveze. Pošto nije imao preterano mnogo poverenja u najamničku vojsku organizovao je stajaću vojsku u koju su uglavnom regrutovani njegovi podanici muslimani sa Sicilije i Južne Italije. Takođe je uložio velika sredstva i u izgradnju jake flote. Nekoliko godina kasnije, njegov najstariji sin Henrih, u svojstvu kralja Nemačke, pokušao je da preusmeri očevu politiku i spreći potpuno rasulo kraljevske vlasti, ali se Fridrih stavio na stranu kneževa pa je Henrih umro u očevoj tamnici.
Papstvo ga nije volelo jer je on hteo da napravi centralizovanu državu kojom bi dominirala Sicilija. Nekih petnaest godina on je radio na učvršćivanju svoje vlasti na Siciliji i sve to vreme pokušavao da pronađe zajednički jezik sa papom, ali nije uspeo. Kada je Fridrih odlučio da dovede Lombardiju u pokornost, papa je pomogao obnavljanje Lombardijske lige. Fridrih nije mogao sam da ih porazi, pa se ostatak njegove vladavine pretvorio u dugu i zamršenu povest o izopštenjima, privremenim pomirenjima sa crkvom, bitkama i opsadama. Kad je 1250. godine urmo, Lombardija je još bila nepokorena.
Papa Inoćentije III organizovao je krstaški pohod protiv Prusa, koji su još bili pagani, a pripadali su litvanskim plemenima. Njihova zemlja bila je istočno od donje Visle. Uskoro se tu preselio tevtonski red, sa kojim je došlo i mnoštvo nemačkog građanstva. Prusi su Nemcima pružili žestok otpor, ali su ih tevtonci porazili. Pošteđeni su samo oni koji su se pokorili, ali su bili pretvoreni u kmetove. Sada su od pobedonosnih tevtonaca pomoć potražili riteri iz reda Mačonosaca koje su porazili ujedinjeni Litvanci i Rusi. 1237. godine, uz papino posredovanje ujedinjena su oba reda. Novi red je težio da proširi svoje zemlje na račun ruskih kneževina. Otpočela je žestoka borba koja je 1242. godine dovela do sukoba između ritera tevtonskog reda i novgorodskog kneza Aleksandra Nevskog. Na Čudskom jezeru nemačka vojska je strahovito poražena, čime su prestale njihove ideje o osvajanju ruskih zemalja.
Fridrihov sin Konrad (1250-1254) bio je marioneta u rukama kneževa i odmah je otišao u Italiju. Njegov polubrat Manfred postao je kralj Sicilije, ali je papa bio podjednako neprijateljski raspoložen i prema njemu. Nemački kneževi su izabrali 1273. godine za kralja Rudolfa, grofa Habsburga (1273-1292) sitnog vlastelina koji nije bio ni knez. On je vešto iskoristio svoj položaj da postavi bazu kasnijoj moći svoje kuće.
Poslednji car salijske loze Henrih V (1106-1125) je neposredno pred smrt predao svoje lične posede sestriću Fridrihu od Hoenštaufena, vojvodi Švapske i odredio ga za naslednika. Nemački kneževi i papa su međutim izabrali Lotara od Suplinburga, vojvodu Saksonije (1125-1137), koji je bio najobičnija marioneta. Kada je Lotar počeo da jača svoju poziciju zbog neprestane borbe sa Fridrihom, papstvo i kneževi su mu okrenuli leđa, jer je njima odgovarao slab car. Umesto Fridriha oni su odabrali Konrada III, njegovog mlađeg brata (1137-1152), što je dovelo samo do produbljavanja sukoba. 1143. godine saksonske vojvode osnovale su grad Libek na Baltičkom moru, značajnu trgovačku ispostavu. Kada je Konrad umro 1152. godine kneževi su bili spremni da postave za kralja nekog ko će moći da održi red, jer su želeli da prekinu haos koji je trajao 15 godina. Izabran je Fridrih od Hoenštaufena, zvani Barbarosa, vojvoda Švapske. Jedini čvrst oslonac Fridriha I (1152-1190) bilo je njegovo vojvodstvo. On je njega dao Konradovom sinu Fridrihu, a Goslar Henrihu Lavu. Istovremeno od Austrije je načinio vojvodstvo, a ojačao je i položaj Henrihovog suparnika na severu, Albrehta Medveda. Zatim se 1156. godine oženio Beatrisom od Burgundije i preuzeo njeno kraljevstvo. Potom je umarširao u Lombardiju i zatražio prava koja su mu pripadala kao nosiocu langobardske krune. Kada se Fridrih približio Rimu, izaslanici Rimske republike, koju su 1143. godine stvorili sitni riteri, trgovci i zanatlije, ponudili su mu krunu, nadajući se njegovoj pomoći u borbi protiv pape. Fridrih ih je odbio s prezrenjem i kada je ušao u grad, krunisao ga je Papa. Nasilje koje je nemačka osvajačka vojska činilo po Rimu, učinilo je brzi kraj Fridrihovom boravku u gradu.
1157. godine sazvan je rajhstag u Bezansonu, gde je došlo do oštrog sukoba između ljudi bliskih caru i papskog legata Rolanda. Jedan bavarski palatin napao je legata mačem, kada je legat pročitao papino pismo, u kojem je jedan deo insinuirao da car svoju vlast dobija od pape. Car je tog palatina uzeo u zaštitu, a Rolandu naredio da napusti rajhstag. U Bezansonu je odlučeno da se sledeći pohod u Italiju preduzme 1158. godine, a u novembru iste godine u Ronkaljanskoj dolini kod Pjačence bio je sazvan sabor, na koji su bili pozvani predstavnici gradova u severnoj Italiji. Prava gradova na samoupravu podvrgnuta su detaljnoj proveri. Gradovima su priznata samo ona prava koja su se zasnivala na poveljama podeljenim od careva. Car je za sebe rezervisao pravo da postavlja tkzv. podesta, tj. svoje činovnike koji su imali da predstavljaju vrhovnu upravu u gradovima. Kada se Milano digao na ustanak, 1160. godine, papa Aleksandar III (isti onaj Roland koji je bio papski legat u Bezansonu) i Rožer I su stvorili savez protiv Fridriha. Milano je ipak bio osvojen 1162. godine i skoro sasvim razoren. Fridrih je upravu prepustio nemačkim vitezovima koji su vladali čeličnom pesnicom, što je uskoro dovelo do okupljanja komuna u savez, nazvan Lombardijska liga, 1167. godine. Liga je podigla jaku tvrđavu blizu Verčelija i nazvala je po papinom imenu – Aleksandrija. Kada je Fridrih 1174. godine krenuo da ih dovede u red, njegova mala vojska od 18 000 ljudi nije mogla da postigne odlučujući uspeh. 1176. godine nedaleko od Milana, kod grada Lenjano, došlo je do sukoba dve vojske i lombardijska vojska je razbila Barbarosinu. Sledeće godine sazvan je kongres u Veneciji, na koji su došli predstavnici severnoitalijanskih gradova, papa i car, i tu je car prignuo kolena pred papom i poljubio mu papuču. Razlog ovog poraza ležao je u sukobu Fridriha i Henriha Lava. Stoga je posle poraza Fridrih otišao u Nemačku da se razračuna s njim. Kada je ovaj otuđio neku crkvenu imovinu, on je dočekao svoji pet minuta. Pozvao ga je na svoj dvor i lišio svih feuda. Henrih Lav se povukao na dvor svog tasta, engleskog kralja Henrija II.
Henrih Lav, vojvoda Saksonije i Bavarske u periodu pred svoj pad u nemilost i izgnanstvo bio je započeo ponovno osvajanje slovenskih zemalja izgubljenih u X veku. Zauzeo je znatni deo zemlje Bodrića i postavio joj na čelo grofove koji su na slovensko udarili velike dažbine i danke. Na otetu zemlju preseljavali su koloniste iz severnonemačkih zemalja. Svuda je vršeno nasilno pokrštavanje i istrebljivanje Slovena. U ovo vreme je otprilike osvojena i zemlja Ljutića. Lavov severni sused Albreht Medved dobio je od cara severnu marku (leva obala Labe) u posed. Vešto se mešajući u svađe slovenskih kneževa pripojio je svojim posedima zemlju Ljutića. Albrehtovi sin i unuk pripojili su još nekoliko oblasti, među kojima i zemlju Sprevljana, gde je nastao grad Berlin, te su od tih zemalja obrazovali Brandenburšku grofoviju. Sloveni koji su preživeli progone i istrebljenja su postepeno germanizovani. U gradovima su nemački trgovci i zanatlije potisnule Slovene. Slovenima se zabranjivalo da ulaze u esnafe, da se bave zanatima i trgovinom. Zabranjivano im je da žive u najboljim četvrtima gradova, a ostavljani su im sirotinjski kvartovi i predgrađa.
Posle ovoga Fridrih se vratio u Italiju, ali je ovog puta koristio diplomatiju, a ne rat. Zaključio je sa Lombardijskom ligom mir 1183. godine i ostavio komunama nezavisnost, ali su njihovi zvaničnici prihvatili da budu carski predstavnici. Svog sina Henriha oženio je Konstancom, sestrom kralja Viljema I i tetkom kralja Viljema II, te se tako uortačio sa sicilijanskim kraljem. Sada je papa mogao samo da protestvuje protiv njegovih poteza u Italiji, ali nije mogao ništa da uradi bez moćnog saveznika.
Nesrećnim slučajem Fridrih se udavio 1190. godine prilikom krstaškog pohoda u Maloj Aziji. Nasledio ga je njegov sin Henrih VI (1190-1197). Henrih Lav je odmah počeo da podstiče nemire u Nemačkoj, a u Italiji papstvo je gajilo ogorčeno neprijateljstvo prema njemu zbog spora oko Sicilije. Viljem II umro je ne ostavivši potomstvo 1189. godine i presto je pripao njegovom rođaku Tankredu (1190-1194) koji nije imao mnogo šanse da se odupre Henrihu. On je malo obraćao pažnju na Nemačku, u kojoj se zadržao samo toliko da preuzme Ričarda od austrijskog vojvode, da se dogovori o njegovom otkupu i dobije prvih nekoliko rata. 1194. godine Henrih je krenuo na jug i napao Siciliju koju je ubrzo zauzeo.
Henrih je shvatio da je potrebno da nemačka kruna postane nasledna te je ponudio kneževima da odluče; ako pristanu da oglase nemačku monarhiju naslednom, on će prihvatiti potpunu naslednost njihovih feuda. Kneževi su međutim pristali samo da ga krunišu, te se on sada obratio papi primoran da se zadovolji onim što je dobio. Ponudio mu je velike godišnje prihode od svih crkava carstva, u zamenu za zemlje na koje je papstvo polagalo pravo. Pregovori su prekinuti pobunom na Siciliji koju je Henrih surovo ugušio, ali je ubrzo umro. Sin Henriha Lava, Oton je, uz obilnu sumu Ričardovog novca došao u Nemačku i 1198. godine izabran je za kralja Nemačke. Njemu se suprotstavio Filip od Hoenštaufena i izbio je novi građanski rat. Iste godine na papski presto je izabran Inoćentije III (1198-1216) koji je bio čvrsto rešen da spreči spajanje Sicilije i Carstva, te je stao na stranu Otona.
Oton nije uživao stvarnu podršku u Nemačkoj, te kad je novca nestalo, nestalo je i prijatelja, pa se on nevoljno vratio u Englesku. Inoćentije je morao da se dogovori sa Filipom, ali se to izmenilo kad je 1208. godine Filipa ubio jedan lični neprijatelj. Oton je brzo uspostavio kontrolu nad Nemačkom i papa ga je 1209. godine krunisao za cara. Iako je obećao da će papi vratiti njegove zemlje, on nije mnogo učinio po tom pitanju. Inoćentije ga je izopštio i oglasio da ga lišava carske titule. Inoćentije je prešao preko svoji osnovanih strahova i krunisao mladog Fridriha II Hoenštaufena (1212-1250) za cara. Fridrih II bio je najzanimljivija ličnost svog vremena. Odrastao je na Siciliji, gde su se ukrštale razne kulture i vere. Bio je pisac i napisao je jedan traktat o lovu sa sokolovima. Čak je osnovao i univerzitet u Napulju i pomagao medicinsku školu u Salernu.
U jeku građanskog rata, 1201. godine nemački riteri su osnovali na ušću Zapadne Dvine grad Rigu, koji je postao veoma važan centar nemačke kolonizacije. U pribaltik se sliva ogromna količina svakolikih ritera, željnih osvajanja i lakog bogaćenja. Ti su riteri brzo preuzeli oblast današnje Letonije. Počelo je nasilno obraćanje domaćeg stanovništva u hrišćanstvo, praćeno krvavim progonima.
Fridrih je ušao u Nemačku 1212. godine, sastavši se sa Filipom Avgustom, koji ga je verovatno i preporučio papi i sklopivši s njim savez. Pobedom kod Buvina Filip je pomogao Fridrihu 1214. godine i on je postao gospodar Nemačke. Do 1220. godine Fridrih je boravio u Nemačkoj da bi organizovao državu i tako morao što manje kasnije njome da se bavi, a onda se vratio na jug. Kneževima je bilo dato i pravo kovanja novca, a kralj se odrekao prava da podiže zamkove i gradove na štetu knezova. Fridrih je učinio još jednu uslugu feudalcima, naime zabranio je gradovima da se međusobno udružuju u saveze. Pošto nije imao preterano mnogo poverenja u najamničku vojsku organizovao je stajaću vojsku u koju su uglavnom regrutovani njegovi podanici muslimani sa Sicilije i Južne Italije. Takođe je uložio velika sredstva i u izgradnju jake flote. Nekoliko godina kasnije, njegov najstariji sin Henrih, u svojstvu kralja Nemačke, pokušao je da preusmeri očevu politiku i spreći potpuno rasulo kraljevske vlasti, ali se Fridrih stavio na stranu kneževa pa je Henrih umro u očevoj tamnici.
Papstvo ga nije volelo jer je on hteo da napravi centralizovanu državu kojom bi dominirala Sicilija. Nekih petnaest godina on je radio na učvršćivanju svoje vlasti na Siciliji i sve to vreme pokušavao da pronađe zajednički jezik sa papom, ali nije uspeo. Kada je Fridrih odlučio da dovede Lombardiju u pokornost, papa je pomogao obnavljanje Lombardijske lige. Fridrih nije mogao sam da ih porazi, pa se ostatak njegove vladavine pretvorio u dugu i zamršenu povest o izopštenjima, privremenim pomirenjima sa crkvom, bitkama i opsadama. Kad je 1250. godine urmo, Lombardija je još bila nepokorena.
Papa Inoćentije III organizovao je krstaški pohod protiv Prusa, koji su još bili pagani, a pripadali su litvanskim plemenima. Njihova zemlja bila je istočno od donje Visle. Uskoro se tu preselio tevtonski red, sa kojim je došlo i mnoštvo nemačkog građanstva. Prusi su Nemcima pružili žestok otpor, ali su ih tevtonci porazili. Pošteđeni su samo oni koji su se pokorili, ali su bili pretvoreni u kmetove. Sada su od pobedonosnih tevtonaca pomoć potražili riteri iz reda Mačonosaca koje su porazili ujedinjeni Litvanci i Rusi. 1237. godine, uz papino posredovanje ujedinjena su oba reda. Novi red je težio da proširi svoje zemlje na račun ruskih kneževina. Otpočela je žestoka borba koja je 1242. godine dovela do sukoba između ritera tevtonskog reda i novgorodskog kneza Aleksandra Nevskog. Na Čudskom jezeru nemačka vojska je strahovito poražena, čime su prestale njihove ideje o osvajanju ruskih zemalja.
Fridrihov sin Konrad (1250-1254) bio je marioneta u rukama kneževa i odmah je otišao u Italiju. Njegov polubrat Manfred postao je kralj Sicilije, ali je papa bio podjednako neprijateljski raspoložen i prema njemu. Nemački kneževi su izabrali 1273. godine za kralja Rudolfa, grofa Habsburga (1273-1292) sitnog vlastelina koji nije bio ni knez. On je vešto iskoristio svoj položaj da postavi bazu kasnijoj moći svoje kuće.
Нема коментара:
Постави коментар