Franci - osnivanje franačke države (V – VI vek)
Izvor - Grgur Turski "Crkvena Istorija Franaka", "Septem Libri Miraculorum"
Franci su germanski narod koji je živeo ne mnogo daleko od rimske granice, u dolini Rajne sa njene istočne strane. Dele se na Salijske Franke (istočna strana donjeg toka Rajne) i Ripuarske Franke (istočna strana srednjeg toka Rajne)
Franci povremeno napadaju rimsku granicu upadajući u Galiju koju pljačkaju nekoliko puta. U drugoj polovini IV veka Franke je napala rimska vojska i porazila ih. Oni su U drugoj polovini IV veka Franci zauzimaju Toksandriju, ali ih je car Julijan porazio, te oni tu ostaju na položaju federata Carstva. Daju Rimu pomoćne vojne odrede, a pojedini njihovi predstavnici dospevaju na prilično visoke administrativne položaje i čak se orođuju s carevima. Tako su 451. godine učestvovali u bici na Katalaunskim poljima gde je rimski namesnik Aecije pobedio Hune. Nešto kasnije, Hilderih, jedan od njihovih vođa, bio je zavesnik rimskog namesnika Egidija. Njega je nasledio njegov sin Hlodoveh.Oni su ostali u dolini Rajne kao federati, ali su Rimljani i Franci zazirali jedni od drugih. Tako je bilo do druge polovine V veka kada Huni počinju da guraju Alemane i druge narode na zapad ka Galiji. Rimski namesnik Galije, Aecije, sklapa savez sa Francima, Vizigotima i Burgundima protiv Huna. Bitka na Katalaunskim poljima odigrala se 451. godine i Aecijev savez je pobedio Hune. On je potom raspustio savez jer se bojao Franaka koji su ostali razmešteni po plemenima. Ti vladari plemena oslovljavani su sa rex. Jedan od njih bio je Hilderih, koji je stajao na čelu jednog od plemena u Turneu, na granici sa Rimljanima i imao je status federata.
481.g. nasledjuje ga Hlodoveh (481-511), njegov sin. On okuplja okolne franačke kraljeve pripremajući se za napad na rimsku Galiju u koju su već ušli drugi narodi. Opšte franački savez čine sa Hlodovehom kraljevi Ragnahar i Sigiberg. Rimski namesnik Sijagrije okupljao je snage po Galiji u pokušaju da spreči ovaj prodor. SZ Galiju su do 486. godine držale mesne senatorske porodice koje su podržavale snage iz oblasti (milicija). Ove snage su ranije, uz pomoć Franaka i Vizigota porazile Hune 451. godine Sada Franci nadiru sa severoistoka i 486.g. desila se bitka kod Soasona, vrlo krvava bitka u kojoj su Franci satrli rimsku vojsku. Hlodoveh je zauzeo severozapadnu Galiju i severnu Galiju do malo ispod Loare. On je zaposeo rimsku vlast, ali ju je dosta i podražavao, tako su ga, npr., uneli u Pariz na štitovima. Kada je Hlodoveh (481-511), u savezu sa drugim franačkim kraljem Ragnaharom zauzeo oblast Pariza 486. godine, pobedom nad krupnim rimskim magnatom Sijagrijem, kod Soasona, već je bio komandant u rimskoj službi, dok su njegovi pratioci činili savezničke jedinice Rima. Od tada on sebe smatra predstavnikom cara. Uzeo je titulu rimskog konzula, a njegovi ratnici su ga kroz Pariz nosili na svojim štitovima. Pošto nije želeo da deli vlast sa Ragnaharom, on je podmitio njegove ljude koji su mu ga predali, te ga je sopstvenim rukama ubio. Zatim je nagovorio sina kelnskog kralja Sigiberta da ubije svog oca, posle čega je Hlodoveh ubio njega, a stradali su i brojni drugi franački kraljevi. Pošto je njegov uticaj time ojačao vizantijski car Anastasije poslao mu je diplomu za zvanje konzula i znake konzulskog dostojanstva. Merovinški dvor je vrveo činovnicima koji su nosili rimska zvanja, a Hlodoveh je u svakom rimskom gradu postavio franačkog činovnika sa zvanjem komesa. Franački činovnici su posle nekog vremena skupljali rimske poreze na zemlju, te se može tvrditi da je Hlodoveh samo naslednik rimske vlasti u Galiji.
Problem za Hlodoveha bili su varvarski narodi koji su harali po Galiji, prvenstveno Alemani. Hlodoveh se sudario sa njima (zbog njih Francuzi zovu Nemce Alemanima), a bitku pominje Grgur Turski. Galija je bila hristijanizirana ali ne i Franci (oni su bili pagani do 496.g.). Bitka 496. sa Alemanima uticala ja na Hlodoveha da primi hrišćanstvo. Pre bitke Hlodoveh se orodio sa Burgundima, oženio se princezom Hlotildom koja je bila pravoverna hrišćanka (tada je već burgundski dvor napustio arijanstvo). U bici 496. godine poginuo je kralj Alemana. Hlodoveh je prethodno zamolio Hrista da mu pomogne jer su se njegovi bogovi pokazali nemoćni. Posle bitke Hlodoveh je odlučio da prihvati veru princeze Hlotilde. Remigije, crkveni poglavar Remsa, se sporazumeo sa Hlodovehom i sklopio savez. Crkva je prihvatila i favorizovala Hlodoveha jer je on bio jedan od retkih koji je primio pravoverno hrišćanstvo.
Pošto je napravio savez sa crkvom i pokorio pola Galije, Hlodoveh je morao da deli vlast sa kraljevima koji su mu pomogli da osvoji Galiju, ali je želeo da ih se oslobodi. Potplatio je Ragnaharove ljude koji su ga doveli na Hlodovehov dvor te ga je ubio. Sigibert je zazirao od njega, ali je Hlodoveh stupio u vezu sa njegovim sinom koji je bio nestrpljiv da zauzme vlast pa je ovaj ubio oca. Potom je njega Hlodoveh ubio da ne bi morao da deli vlast s njim kako mu je obećao.
Od 507-510.g. Hlodoveh je vodio rat protiv vizigotske Tolosadske kraljevine. Njemu su pojedine gradove otvarali i predavali predstavnici crkve koji su bili u sukobu sa arijanskim kraljem Vizigota. Kod Poatjea, 510.g. Hlodoveh je uništio Tolosadsku kraljevinu. Burgundi su imali državu u dolini reke Rone, a brak Hlodoveha sa Hlotildom je privremeno sprečio zauzimanje te države, kao i pretnja ostrogotskog kralja Teoderiha.
Ugled Hlodoveha je rastao. Sa Teodorihom Ostrogotskim bio je najznačajnija ličnost V veka. Dobio je titulu rimskog konzula i Hlodoveh je kao varvarin držao do te titule jer ga je Carstvo očaravalo. Godinu dana nakon pohoda na Tolosadsku kraljevinu on je umro, 511.g.
Posto nije bio izgrađen princip nasledstva država je bila kraljeva svojina i nakon smrti delili su je njegovi sinovi - to je naročito bilo značajno za varvarske narode (kad su se u srednjem veku uveli vazalski feudalni odnosi uvodi se princip primogeniture). Kralj je bio vođa vojničke družine svoga naroda. On može da podigne muškarce na oružje, da ih povede u rat. On vodi družinu zvanu trust, a članovi se zovu antrustiones, koji dele sa vladarom plen. Za razliku od te "definicije kralja" Hlodoveh je jako uzdigao svoju ličnost i nije bio samo vođa vojske nego pravi kralj. U Franačkoj Galiji postojala su tri dela
1. Neustrija - NW deo Galije, gde je crkva bila jaka, a preovlađivao je krupni posed
2. Austrazija - NE deo Galije, dominira germanski sitni posed.
3. Burgundija - bliža Austraziji po svojoj suštini; rimski veliki posed i rimske ustanove bile su razorene.
Hlodovehovi naslednici su 534.g. zauzeli Burgundiju, te se Franačka država proširila do Rone, na Sredozemlje i do Atlantika. 536.g. Franci su iskoristili borbu u Italiji izmedju Ostrogota i Vizantije i zauzeli su Provansu koja je pripadala Teodorihu, koji za života nije dozvolio Hlodovehovo širenje u južnu Galiju i prema Italiji. 526.g. umro je Teodorih, a kada i njegova kćer umire borbe sa Vizantijom se pojačavaju. Još za Hlodovehovog života franačka vlast nametnuta je ostacima plemena u istočnoj Galiji. On je Ubirao godišnji danak Bavarcima i Saksoncima koji su bili na granicama Galije.
Franačka država, u celoj Galiji, od Sredozemlja i Atlantika, kao i do granica Italije, bila je u savezu sa hrišćanskom crkvom kao najmoćnijom unutrašnjom silom u Galiji.
Hlodoveh i njegovi naslednici su u potpunosti shvatali značaj saveza sa crkvom pa su bili odlučni da iz toga izvuku korist. Kralj je insistirao na tome da njega i njegovo plemstvo propisi ne ometaju prilikom oterivanja neželjene žene. Crkva je svojom obavezom smatrala i pružanje zaštite slabim i nemoćnim, na šta kraljevi nisu imali prigovor. Crkva je dobila sudska ovlašćenja nad sveštenstvom, te su mogli osuditi i grofove ako počine neki zločin ili prekršaj na crkvenim imanjima. Pokretna imovina je sada mogla biti zaveštana crkvi, ali ne i zemlja. Kraljevi su istrajavali na tome da isključivo oni sveštenici koji dobiju njihovu saglasnost mogu da stupe na mesto episkopa. Crkva je postala suštinski deo Franačke države pa je njen položaj umnogome zavisio od kraljeva.
Postojale su dve vrste franački sela, ona koja su bila naseobine slobodnih ljudi koji su zajedno obrađivali zemlju pod upravom seoskog saveta i druga, koja su imala plemića na čelu. Postojali su sitni slobodni seljaci koji su obrađivali onoliko zemlje koliko je bilo potrebno da prežive, ali i mali i veliki zemljoposednici koji su zemlju davali u zakup.
Izvor - Grgur Turski "Crkvena Istorija Franaka", "Septem Libri Miraculorum"
Franci su germanski narod koji je živeo ne mnogo daleko od rimske granice, u dolini Rajne sa njene istočne strane. Dele se na Salijske Franke (istočna strana donjeg toka Rajne) i Ripuarske Franke (istočna strana srednjeg toka Rajne)
Franci povremeno napadaju rimsku granicu upadajući u Galiju koju pljačkaju nekoliko puta. U drugoj polovini IV veka Franke je napala rimska vojska i porazila ih. Oni su U drugoj polovini IV veka Franci zauzimaju Toksandriju, ali ih je car Julijan porazio, te oni tu ostaju na položaju federata Carstva. Daju Rimu pomoćne vojne odrede, a pojedini njihovi predstavnici dospevaju na prilično visoke administrativne položaje i čak se orođuju s carevima. Tako su 451. godine učestvovali u bici na Katalaunskim poljima gde je rimski namesnik Aecije pobedio Hune. Nešto kasnije, Hilderih, jedan od njihovih vođa, bio je zavesnik rimskog namesnika Egidija. Njega je nasledio njegov sin Hlodoveh.Oni su ostali u dolini Rajne kao federati, ali su Rimljani i Franci zazirali jedni od drugih. Tako je bilo do druge polovine V veka kada Huni počinju da guraju Alemane i druge narode na zapad ka Galiji. Rimski namesnik Galije, Aecije, sklapa savez sa Francima, Vizigotima i Burgundima protiv Huna. Bitka na Katalaunskim poljima odigrala se 451. godine i Aecijev savez je pobedio Hune. On je potom raspustio savez jer se bojao Franaka koji su ostali razmešteni po plemenima. Ti vladari plemena oslovljavani su sa rex. Jedan od njih bio je Hilderih, koji je stajao na čelu jednog od plemena u Turneu, na granici sa Rimljanima i imao je status federata.
481.g. nasledjuje ga Hlodoveh (481-511), njegov sin. On okuplja okolne franačke kraljeve pripremajući se za napad na rimsku Galiju u koju su već ušli drugi narodi. Opšte franački savez čine sa Hlodovehom kraljevi Ragnahar i Sigiberg. Rimski namesnik Sijagrije okupljao je snage po Galiji u pokušaju da spreči ovaj prodor. SZ Galiju su do 486. godine držale mesne senatorske porodice koje su podržavale snage iz oblasti (milicija). Ove snage su ranije, uz pomoć Franaka i Vizigota porazile Hune 451. godine Sada Franci nadiru sa severoistoka i 486.g. desila se bitka kod Soasona, vrlo krvava bitka u kojoj su Franci satrli rimsku vojsku. Hlodoveh je zauzeo severozapadnu Galiju i severnu Galiju do malo ispod Loare. On je zaposeo rimsku vlast, ali ju je dosta i podražavao, tako su ga, npr., uneli u Pariz na štitovima. Kada je Hlodoveh (481-511), u savezu sa drugim franačkim kraljem Ragnaharom zauzeo oblast Pariza 486. godine, pobedom nad krupnim rimskim magnatom Sijagrijem, kod Soasona, već je bio komandant u rimskoj službi, dok su njegovi pratioci činili savezničke jedinice Rima. Od tada on sebe smatra predstavnikom cara. Uzeo je titulu rimskog konzula, a njegovi ratnici su ga kroz Pariz nosili na svojim štitovima. Pošto nije želeo da deli vlast sa Ragnaharom, on je podmitio njegove ljude koji su mu ga predali, te ga je sopstvenim rukama ubio. Zatim je nagovorio sina kelnskog kralja Sigiberta da ubije svog oca, posle čega je Hlodoveh ubio njega, a stradali su i brojni drugi franački kraljevi. Pošto je njegov uticaj time ojačao vizantijski car Anastasije poslao mu je diplomu za zvanje konzula i znake konzulskog dostojanstva. Merovinški dvor je vrveo činovnicima koji su nosili rimska zvanja, a Hlodoveh je u svakom rimskom gradu postavio franačkog činovnika sa zvanjem komesa. Franački činovnici su posle nekog vremena skupljali rimske poreze na zemlju, te se može tvrditi da je Hlodoveh samo naslednik rimske vlasti u Galiji.
Problem za Hlodoveha bili su varvarski narodi koji su harali po Galiji, prvenstveno Alemani. Hlodoveh se sudario sa njima (zbog njih Francuzi zovu Nemce Alemanima), a bitku pominje Grgur Turski. Galija je bila hristijanizirana ali ne i Franci (oni su bili pagani do 496.g.). Bitka 496. sa Alemanima uticala ja na Hlodoveha da primi hrišćanstvo. Pre bitke Hlodoveh se orodio sa Burgundima, oženio se princezom Hlotildom koja je bila pravoverna hrišćanka (tada je već burgundski dvor napustio arijanstvo). U bici 496. godine poginuo je kralj Alemana. Hlodoveh je prethodno zamolio Hrista da mu pomogne jer su se njegovi bogovi pokazali nemoćni. Posle bitke Hlodoveh je odlučio da prihvati veru princeze Hlotilde. Remigije, crkveni poglavar Remsa, se sporazumeo sa Hlodovehom i sklopio savez. Crkva je prihvatila i favorizovala Hlodoveha jer je on bio jedan od retkih koji je primio pravoverno hrišćanstvo.
Pošto je napravio savez sa crkvom i pokorio pola Galije, Hlodoveh je morao da deli vlast sa kraljevima koji su mu pomogli da osvoji Galiju, ali je želeo da ih se oslobodi. Potplatio je Ragnaharove ljude koji su ga doveli na Hlodovehov dvor te ga je ubio. Sigibert je zazirao od njega, ali je Hlodoveh stupio u vezu sa njegovim sinom koji je bio nestrpljiv da zauzme vlast pa je ovaj ubio oca. Potom je njega Hlodoveh ubio da ne bi morao da deli vlast s njim kako mu je obećao.
Od 507-510.g. Hlodoveh je vodio rat protiv vizigotske Tolosadske kraljevine. Njemu su pojedine gradove otvarali i predavali predstavnici crkve koji su bili u sukobu sa arijanskim kraljem Vizigota. Kod Poatjea, 510.g. Hlodoveh je uništio Tolosadsku kraljevinu. Burgundi su imali državu u dolini reke Rone, a brak Hlodoveha sa Hlotildom je privremeno sprečio zauzimanje te države, kao i pretnja ostrogotskog kralja Teoderiha.
Ugled Hlodoveha je rastao. Sa Teodorihom Ostrogotskim bio je najznačajnija ličnost V veka. Dobio je titulu rimskog konzula i Hlodoveh je kao varvarin držao do te titule jer ga je Carstvo očaravalo. Godinu dana nakon pohoda na Tolosadsku kraljevinu on je umro, 511.g.
Posto nije bio izgrađen princip nasledstva država je bila kraljeva svojina i nakon smrti delili su je njegovi sinovi - to je naročito bilo značajno za varvarske narode (kad su se u srednjem veku uveli vazalski feudalni odnosi uvodi se princip primogeniture). Kralj je bio vođa vojničke družine svoga naroda. On može da podigne muškarce na oružje, da ih povede u rat. On vodi družinu zvanu trust, a članovi se zovu antrustiones, koji dele sa vladarom plen. Za razliku od te "definicije kralja" Hlodoveh je jako uzdigao svoju ličnost i nije bio samo vođa vojske nego pravi kralj. U Franačkoj Galiji postojala su tri dela
1. Neustrija - NW deo Galije, gde je crkva bila jaka, a preovlađivao je krupni posed
2. Austrazija - NE deo Galije, dominira germanski sitni posed.
3. Burgundija - bliža Austraziji po svojoj suštini; rimski veliki posed i rimske ustanove bile su razorene.
Hlodovehovi naslednici su 534.g. zauzeli Burgundiju, te se Franačka država proširila do Rone, na Sredozemlje i do Atlantika. 536.g. Franci su iskoristili borbu u Italiji izmedju Ostrogota i Vizantije i zauzeli su Provansu koja je pripadala Teodorihu, koji za života nije dozvolio Hlodovehovo širenje u južnu Galiju i prema Italiji. 526.g. umro je Teodorih, a kada i njegova kćer umire borbe sa Vizantijom se pojačavaju. Još za Hlodovehovog života franačka vlast nametnuta je ostacima plemena u istočnoj Galiji. On je Ubirao godišnji danak Bavarcima i Saksoncima koji su bili na granicama Galije.
Franačka država, u celoj Galiji, od Sredozemlja i Atlantika, kao i do granica Italije, bila je u savezu sa hrišćanskom crkvom kao najmoćnijom unutrašnjom silom u Galiji.
Hlodoveh i njegovi naslednici su u potpunosti shvatali značaj saveza sa crkvom pa su bili odlučni da iz toga izvuku korist. Kralj je insistirao na tome da njega i njegovo plemstvo propisi ne ometaju prilikom oterivanja neželjene žene. Crkva je svojom obavezom smatrala i pružanje zaštite slabim i nemoćnim, na šta kraljevi nisu imali prigovor. Crkva je dobila sudska ovlašćenja nad sveštenstvom, te su mogli osuditi i grofove ako počine neki zločin ili prekršaj na crkvenim imanjima. Pokretna imovina je sada mogla biti zaveštana crkvi, ali ne i zemlja. Kraljevi su istrajavali na tome da isključivo oni sveštenici koji dobiju njihovu saglasnost mogu da stupe na mesto episkopa. Crkva je postala suštinski deo Franačke države pa je njen položaj umnogome zavisio od kraljeva.
Postojale su dve vrste franački sela, ona koja su bila naseobine slobodnih ljudi koji su zajedno obrađivali zemlju pod upravom seoskog saveta i druga, koja su imala plemića na čelu. Postojali su sitni slobodni seljaci koji su obrađivali onoliko zemlje koliko je bilo potrebno da prežive, ali i mali i veliki zemljoposednici koji su zemlju davali u zakup.
Нема коментара:
Постави коментар