Monaški redovi
U Engleskoj je 1066. godine bilo 48 benediktinskih manastira, 3/4 od toga bili su muški manastiri. Već 1154. godine bilo je 245 monaških zajednica i 72 manastira u kojima su živele monahinje. U Italiji je u XI veku oživljen pustinjački način života koji je odigrao važnu ulogu u ranom razvoju crkve. Početkom XII veka većina monaških zajednica prihvatila je ujednačeno pravilo poznato kao Pravilo sv. Avgustina. Gotovo čitavo svoje vreme monasi su provodili u svojim ćelijama, okupljajući se samo radi određenih službi u crkvi i nedeljnih i prazničnih obedovanja u trpezariji.
Jedan mladi burgundski plemić Bernar postao je monah 1113. godine u manastiru Molem, da bi tri godine kasnije postao opat manastira Klervo. Bernar je bio oduševljeni vernik, čak fanatik. Njegove propovedi i uticaj doveli su do širenja cistercitskog reda. Osnovna namera cistercitskog reda bilo je bezuslovno pokoravanje benediktinskom pravilu u njegovom najstrožem tumačenju. Monasi su istrajavali na posedovanju jedne, proste odeće i na mršavoj, isposničkoj hrani koja je bila predviđena pravilom. Crkva i ostale zgrade morale su da budu jednostavne i neukrašene, a oltarska oprema je bila jednostavna i jeftina, načinjena od običnih materijala. Manastiri su im po pravilu bili u pustim predelima i morali su da odbijaju poklone u vidu feuda sa kmetovima. Cisterciti su bili do te mere uspešni u zemljoradnji da nisu zadugo ostali siromašni, iako su tome vatreno težili, a postali su vrlo traženi red.
Jednom u godini cistercitski opati su se okupljali u Sitou da bi razmotrili probleme reda u celini. Ova skupština mogla je da smeni opate za koje bi procenila da nisu dostojni ove visoke dužnosti. U svoje redove nisu primali nikoga ko je bio mlađi od 16 godina i dosledno su sprovodili pravilo prema kome su svi novi monasi morali godinu dana da služe kao iskušenici pre nego što im je bilo omogućeno da se trajno zavetuju.
U Engleskoj je 1066. godine bilo 48 benediktinskih manastira, 3/4 od toga bili su muški manastiri. Već 1154. godine bilo je 245 monaških zajednica i 72 manastira u kojima su živele monahinje. U Italiji je u XI veku oživljen pustinjački način života koji je odigrao važnu ulogu u ranom razvoju crkve. Početkom XII veka većina monaških zajednica prihvatila je ujednačeno pravilo poznato kao Pravilo sv. Avgustina. Gotovo čitavo svoje vreme monasi su provodili u svojim ćelijama, okupljajući se samo radi određenih službi u crkvi i nedeljnih i prazničnih obedovanja u trpezariji.
Jedan mladi burgundski plemić Bernar postao je monah 1113. godine u manastiru Molem, da bi tri godine kasnije postao opat manastira Klervo. Bernar je bio oduševljeni vernik, čak fanatik. Njegove propovedi i uticaj doveli su do širenja cistercitskog reda. Osnovna namera cistercitskog reda bilo je bezuslovno pokoravanje benediktinskom pravilu u njegovom najstrožem tumačenju. Monasi su istrajavali na posedovanju jedne, proste odeće i na mršavoj, isposničkoj hrani koja je bila predviđena pravilom. Crkva i ostale zgrade morale su da budu jednostavne i neukrašene, a oltarska oprema je bila jednostavna i jeftina, načinjena od običnih materijala. Manastiri su im po pravilu bili u pustim predelima i morali su da odbijaju poklone u vidu feuda sa kmetovima. Cisterciti su bili do te mere uspešni u zemljoradnji da nisu zadugo ostali siromašni, iako su tome vatreno težili, a postali su vrlo traženi red.
Jednom u godini cistercitski opati su se okupljali u Sitou da bi razmotrili probleme reda u celini. Ova skupština mogla je da smeni opate za koje bi procenila da nisu dostojni ove visoke dužnosti. U svoje redove nisu primali nikoga ko je bio mlađi od 16 godina i dosledno su sprovodili pravilo prema kome su svi novi monasi morali godinu dana da služe kao iskušenici pre nego što im je bilo omogućeno da se trajno zavetuju.
Нема коментара:
Постави коментар